srijeda, 28. rujna 2016.

Obrana obožavanja djece

Iako Gilbert Keith Chesterton i njegova supruga Frances sami nisu mogli imati djece, Chesterton je često pisao o djeci, ali i za djecu. Oni koji su čitali više njegovih djela, složit će se sa mnom da je Chesterton vrlo ozbiljno shvatio Kristove riječi "Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući" (Mk 10, 15), jer je svojom ozbiljnom radosti, duhovitosti i dovitljivosti na neki način tijekom cijeloga života ostao dijete.

Povodom današnjeg početka jesenske kampanje inicijative "40 dana za život" koja se odvija u čak 24 hrvatska grada, donosim prijevod Chestertonovog eseja A Defence of Baby-Worship objavljenog u zbirci eseja The Defendant 1901. godine.


Obrana obožavanja djece 

Dvije činjenice koje gotovo svaku normalnu osobu privlače djeci jesu: prvo, da su ona vrlo ozbiljna, i drugo, da su posljedično vrlo sretna. Djeca su toliko potpuno vesela što je moguće samo u nedostatku humora. Najneshvatljivije škole i mudraci nikada nikada nisu dosegli ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. To je ozbiljnost čuđenja svemiru, a čuđenje svemiru nije misticizam nego transcedentni zdravi razum. Zanos djecom leži u ovome: da su sa svakim djetetom stvari ponovno napravljene, a svemir je opet stavljen u iskušenje. Dok hodamo ulicama i vidimo ispod nas te dražesne loptaste glave, triput prevelike za tijelo, koje označavaju te ljudske gljive, trebali bismo se uvijek prvo prisjetiti da je u svakoj od tih glavica novi svemir, nov kao što je bio i sedmoga dana stvaranja. U svakoj od tih kugli postoji novi sustav zvijezda, novo bilje, novi gradovi, novo more. 
U zdravom umu uvijek postoji nejasno navođenje da nas religija uči kopati umjesto penjati se; da ako bismo samo shvatili običnu glinu zemlje, shvatili bismo sve. Slično, imamo osjećaj da ako bismo mogli uništiti običaj jednim udarcem i vidjeti zvijezde kako ih vide djeca, ne bismo trebali druge apokalipse. To je velika istina koja je uvijek ležala u zaleđu obožavanja beba, i koja će ju podupirati do kraja. Zrelost se, sa svojom beskonačnom energijom i aspiracijama, može lako uvjeriti da će pronaći nove stvari koje će cijeniti, ali nikada se neće uvjeriti, na kraju, da je ispravno cijenila ono što ima. Možemo izmjeriti nebesa i pronaći da je zvijezde nemoguće prebrojiti, ali uvijek postoji nova zvijezda koju još nismo otkrili – ona na kojoj smo rođeni. 
Ali utjecaj djece ide dalje od prvog sićušnog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ona nas zapravo prisiljavaju da promijenimo svoje ponašanje u skladu s revolucinarnom teorijom veličanstvenosti svih stvari. Mi (čak i ako smo potpuno jednostavni ili neznalice) – mi zapravo dječji govor tretiramo kao veličanstven, dječji hod kao veličanstven, zdravi razum u djece kao veličanstven. Cinični filozof mašta da će pobijediti u ovom pitanju – da se može nasmijati kad pokaže da dječje riječi i ludorije, toliko poštovane od strane dječjih obožavatelja, nisu dovoljno uobičajene. Činjenica je da je upravo u tome obožavanje djece toliko duboko ispravno. Sve riječi i sve ludorije grude gline su predivne, dječje riječi i ludorije su predivne, i jedino je pošteno reći da su i filozofove riječi i ludorije jednako predivne. 
Istina je da je naš stav prema djeci taj koji je ispravan, a naš stav prema odraslim osobama je pogrešan. Naš stav prema nama jednakima u dobi sastoji se u pokornoj ozbiljnosti, uz popriličnu razinu ravnodušnosti ili prezira. Naš stav prema djeci sastoji se u snishodljivom povlađivanju, uz nedokučivo poštovanje. Naklanjamo se odraslim osobama, skidamo šešire pred njima, uzdržavamo se izričito im se protiviti, ali ih ne cijenimo prikladno. Od djece radimo lutke, držimo im prodike, povlačimo ih za kosu, i poštujemo, volimo i bojimo ih se. Kad poštujemo nešto kod zrelih ljudi, to su njihove vrline ili njihova mudrost, a to je lagano. Ali kod djece poštujemo i greške i gluposti. 
Vjerojatno bismo došli znatno bliže pravom konceptu stvari kad bismo prema odraslim osobama svih titula i tipova postupali s tom istom mračnom privrženosti i ošamućenim poštovanjem s kojim postupamo prema nedoraslim ograničenostima. Djetetu je teško postići čudo govora, posljedično svaku njegovu pogrešku u govoru smatramo gotovo jednako veličanstvenom kao i svaku preciznost. Kad bismo samo poprimili isti stav prema Premijerima i Kancelarima, kad bismo ljubazno poticali njihovo mucanje i dražesne pokušaje ljudskog govora, bili bismo puno mudriji i tolerantnije naravi. Dijete ima talent raditi eksperimente u životu, općenito zdrave u motivu, ali često nepodnošljive u zajedničkom kućanstvu. Kad bismo samo trgovace i agresivne tirane tretirali pod istim uvjetima, ako bismo nježno korili njihove brutalnosti kao čudne pogreške tijekom života, ako bismo im jednostavno rekli da će „shvatiti kad budu stariji“, vjerojatno bismo poprimili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našem odnosu prema djeci dokazujemo da je paradoks u potpunosti točan, da je moguće kombinirati amnestiju koja je na rubu prezira s obožavanjem koje je na rubu terora. Opraštamo djeci s jednakom bogohulnom nježnosti s kojom je Omar Khayyam oprostio Svemogućem. 
Osnovna čestitost našeg pogleda na djecu leži u činjenici da osjećamo da su ona sama i njihovi načini nadnaravni dok, iz nekog misterioznog razloga, ne osjećamo same sebe i naše načine nadnaravnima. Sama malenost djece omogućava smatrati ih čudima; čini se da se suočavamo s novom rasom, vidljivom jedino kroz mikroskop. Sumnjam da itko s bilo kakvom nježnosti ili maštom može vidjeti ruku djeteta i ne biti pomalo zastrašen njome. Užasno je pomisliti kako temeljna ljudska energija prelazi u tako malenu stvar, to je kao i pomisao da bi ljudska narav mogla živjeti u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo te živote tako ljudske, a opet tako malene, osjećamo se kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu. Osjećamo istu obvezu prema tim stvorenjima koje bi neko božanstvo osjećalo kad bi stvorilo nešto što ne može razumijeti.
Ali šaljiv pogled djece možda je najnježnija od svih veza koje Kozmos drže na okupu. Njihovo glomazno dostojanstvo je dirljivije od svake poniznosti, njihova ozbiljnost daje nam više nade od tisuće karnevala optimizma, njihove velike i sjajne oči kao da sadrže sve zvijezde u njihovom veličanstvu, a njihov fascinantni nedostatak nosa čini se kao da predstavlja najsavršeniji nagovještaj radosti koja nas čeka u Kraljevstvu nebeskom.
G. K. Chesterton 
IZVOR