subota, 28. studenoga 2015.

Obratite pažnju na euharistijsku molitvu

Kako donosi novi broj časopisa Živo vrelo, u hrvatskim župama od 1. nedjelje došašća u 2., 3. i 4. euharistijskoj molitvi u svim misama počet će se primjenjivati hrvatski prijevod spomena sv. Josipa "s blaženim Josipom, njenim zaručnikom", kako je vidljivo na donjem izvatku.


Stoga sutra obratite pažnju na misi i slobodno u komentarima napišite je li primjena "zaživjela". S obzirom da je Prva euharistijska molitva (Rimski kanon), prema mom iskustvu, u Hrvatskoj praktički nepostojeća, velika je vjerojatnost da ćete imati prilike uočiti promjenu.
Pomolite se za naše biskupe da budu ažurni i po pitanju prijevoda pro multis.

subota, 24. listopada 2015.

Sinoda: Trijumf nedorečenosti

Večeras je objavljen završni dokument Sinode, za sada samo na talijanskom jeziku. Svi paragrafi su prošli dvotrećinskom većinom, a najsporniji paragraf o razvedenim i ponovno civilno vjenčanim osobama prošao je za samo jedan glas.

Prije početka Sinode većina komentatora i blogera pisala je o tri moguća ishoda, od kojih je jedan bio vjerojatniji od ostala dva.
Prvi mogući ishod bio je jasna potvrda Crkvenog nauka u svim pitanjima. Kako se i očekivalo, to nismo dobili.
Drugi mogući ishod bio je još manje vjerojatan, a to je jasni poziv za promjenom nauka. Čak i liberali predvođeni kard. Kapserom nisu htjeli promjenu nauka kao takvog, tj. na papiru je sve trebalo ostati kao i do sada, a i sam je Papa u nekoliko navrata rekao da se "nauk nije promijenio i neće promijeniti."
Treći ishod, najočekivaniji, onaj kojeg smo na kraju i dobili, bio je zadržavanje doktrine na papiru, ali unošenje pomutnje što bi u praksi dovelo do ignoriranja ili protivljenja nauku. To se postiglo potpuno nedorečenim tekstom u kojem se ne može lako iščitati "što je pjesnik htio reći". Tako u poduljem paragrafu 85. Relatia piše:
"85. (...) Stoga je dužnost svećenika pratiti zainteresirane stranke na putu razlikovanja sukladno nauku Crkve i uputama Biskupa. U tom procesu, bit će korisno napraviti ispit savjesti, kroz trenutke razmatranja i pokajanja. Ponovno vjenčani rastavljeni moraju se zapitati kako su se ponašali kad je njihova bračna zajednica ušla u krizu; je li bilo pokušaja pomirenja; kakva je situacija napuštenog partnera; koje su posljedice nove veze na ostatak obitelji i zajednicu vjernih; kakav primjer daju mladima koji se pripremaju za brak. Iskreno razmatranje može pojačati povjerenje u Božju milost koju se nikome ne može odbiti. Dodatno, ne može se poreći da se u nekim slučajevima "ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu umanjiti ili poništiti neznanjem i nepažnjom" (KKC 1735) zbog raznih uvjeta. Posljedično, presuda objektivne situacije trebala bi voditi presudi "subjektivne ubrojivosti" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Deklaracija, 24.6.2000., 2a). U određenoj situaciji, osobe pronalaze velike teškoće s ponašanjem na drugačiji način. Stoga, uz pridržavanje općeg pravila, potrebno je prepoznati da odgovornost prema specifikacijama ili odlukama nije jednaka u svakom slučaju. Pastoralna razboritost, uzimajući u obzir ispravno formiranu savjest osoba, treba uzeti u obzir takve slučajeve. Također posljedice učinjenih djela nisu nužno iste u svakom slučaju." (prijevod moj)
Koliko je ovaj paragraf nejasan govori i kako se po medijima razvlače potpuno suprotna tumačenja. Tako tradicionalni katolički blogeri pišu o nedorečenosti i problemima koji iz toga proizlaze [1], neki drugi pričaju da se "ništa nije promijenilo" i da je "potvrđen nauk", a Kasperov prijedlog odbijen [2]. Sekularni mediji uglavnom govore kako je Sinoda odlučila da će pojedini biskupi donositi pravila o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane. [3, 4]
U citiranom paragrafu i dva dodatna paragrafa koja govore o istoj situaciji nigdje se izrijekom ne govori o pričesti i ispovijedi, nigdje nema poziva na obraćenje, ali nema ni jasnog protivljenja "dosadašnjem" nauku. Zato neki ispravno pišu o "trijumfu nedorečenosti", a poučeni sličnim primjerima iz nedavne prošlosti znamo da to ne vodi na dobro.
Na početku citiranog paragrafa u izostavljenom dijelu citira se broj 84. pobudnice Familiaris Consortio. Izgleda da je taj broj poprilično izokrenut i prilagođen da bi se dobila mogućnost "razmatranja pojedinih slučajeva" kako je opisano u nastavku. Ono što nedostaje je jasna potvrda nemogućnosti pristupanja sakramentima za osobe u takvoj situaciji, što je u FC više nego jasno, a ovdje se uopće ne spominje.

Ovaj dokument je ipak samo niz savjeta Papi, a on će, pretpostavlja se, u neko dogledno vrijeme napisati apostolsku pobudnicu u kojoj će, nadamo se, jasnije definirati Sinodske stavove.
No, kako je kardinal Napier rekao za prošlogodišnji sramotni Relatio post disceptationem, "šteta je već učinjena".

Sad je potez na Papi, a na nama je da i dalje molimo za njega i Crkvu.

srijeda, 14. listopada 2015.

"...postati navjestiteljem ne neke osobne istine, već njegove istine."

Umjesto prevođenja ili pisanja članka o kaosu kojeg zovemo Sinodom, danas donosim izvadak iz teksta iz vremena kada je Učiteljstvo bilo jasno, a namjere neskrivene, kada je opasnost za Istinu vjere dolazila izdaleka, a ne iz srca Crkve. Nije to bilo baš tako davno... Možda ne bi bilo loše nekim od sinodskih otaca svako jutro prije dolaska na Sinodu pročitati ovaj tekst. Moji naglasci.

"(...)Tria munera docendi, sanctificandi et regendi – to jest tri svećenikove zadaće: poučavati, posvećivati i upravljati, u svojoj različitosti i u svojem dubokom nadnaravnom jedinstvu, na jasan način pobliže određuju to djelotvorno zastupanje, jer su, zapravo, tri čina samog Krista Uskrsloga koji danas, u Crkvi, poučava, posvećuje i vodi.
Prva zadaća je munus docendi, to jest poučavanje. Danas, kada se odgoj pokazuje prijeko potrebnim, munus docendi Crkve, koji se konkretno vrši po službi svakog svećenika, postaje osobito važan. Svećenik koji "poučava" ne predlaže nikada samoga sebe, vlastitu misao i vlastiti nauk, već, poput Krista otkriva ljudima Očevo lice, duboko zajedništvo ljubavi koju Bog živi u samome sebi i "Put" koji vodi Njemu. Jednako tako je svećenik pozvan pokazati ljudima stvarnost i prisutnost Boga, živog i djelotvornog u svijetu, naviještajući sve ono što je Bog objavio o sebi, što nam je tradicija prenijela i što nam je autentično Učiteljstvo neprekidno tumačilo tijekom dvije tisuće godina. Sveti Augustin, obraćajući se pastirima Crkve kaže: "A mi, što smo mi? Poslužitelji (Krista), njegove sluge; jer ono što dijelimo vama nije nešto naše, već izvlačimo iz njegove ostave. I mi živimo od toga, jer smo sluge kao i vi" (Govor 229/E, 4).
Poučavanje koje smo pozvani pružati, istine vjere koje treba prenositi moraju biti interiorizirani i življeni u snažnom osobnom duhovnom hodu. Svećenik vjeruje, prihvaća i pokušava živjeti, prije svega kao vlastito, ono što je Gospodin naučavao i Crkva prenijela, u onom putu poistovjećivanja s vlastitom službom čiji je uzorni svjedok sveti Ivan Maria Vianney (usp. Pismo povodom proglašenja Svećeničke godine). "Ujedinjeni u istoj ljubavi – kaže isti sveti Augustin – svi smo slušatelji onoga koji je za nas na nebu jedini Učitelj" (Enarr. in Ps. 131, 1, 7).
Svećenikov glas, nerijetko, mogao bi se činiti glasom onoga koji "viče u pustinji" (Mk1,3), ali upravo se u tome sastoji njegova proročka snaga: on nije, niti to može biti, istovjetan bilo kojoj prevladavajućoj kulturi ili mentalitetu, već pokazuje jedinu novost koja je kadra ostvariti istinsku i duboku čovjekovu obnovu, to jest da je Krist Živi, da je bliski Bog, Bog koji djeluje u životu i za život svijeta.
U pažljivoj pripravi za blagdansku homiliju, pa i za onu kroz svagdane, u trudu oko katehetske izobrazbe, prije svega mladih i odraslih, u školama i u akademskim ustanovama i, na osobit način, kroz onu nepisanu knjigu koja je sam njegov život, svećenik je uvijek "učitelj". Ali on tu svoju službu ne čini s preuzetošću onoga koji nameće vlastite istine, već s poniznom i radosnom sigurnošću onoga koji je susreo Istinu, koji je njome zahvaćen i preobražen, i zato je naprosto mora naviještati. Svećeništvo, naime, nitko ne može sam od sebe izabrati, to nije sredstvo za postizanje sigurnosti u životu, postizanje društvenog položaja: nitko ga ne može sam sebi dati niti ga sam od sebe tražiti. Svećeništvo je odgovor na Gospodinov poziv, na njegovu volju, kako bi se postalo navjestiteljem ne neke osobne istine, već njegove istine.
Draga subraćo svećenici, kršćanski puk traži da čuje iz naših poučavanja izvorno crkveno učenje, pomoću kojeg se može obnoviti susret s Kristom koji daje radost, mir, spasenje. Sveto pismo, spisi crkvenih otaca i naučitelja, Katekizam Katoličke crkve sačinjavaju, u tom pogledu, nezaobilazne referentne točke u vršenju službe poučavanja (munus docendi), koja je tako bitna za obraćenje, hod u vjeri i spasenje ljudi. "Svećeničko ređenje znači: biti uronjeni […] u Istinu" (Omelia per la Messa Crismale, 9. travnja 2009.), onu Istinu koja nije jednostavno neki pojam ili skup ideja koje treba prenositi i usvojiti, već koja je Kristova osoba, s kojim, za kojeg i u kojem moramo živjeti. Jedino ta svijest o Istini koja se utjelovila prilikom utjelovljenja Riječi, Sina koji je u krilu Očevu od vječnosti i postao čovjekom, opravdava misijsko poslanje: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16,15). (...) 

nedjelja, 4. listopada 2015.

Sinoda: zašto opet o istom pitanju?

Mnogo se toga dogodilo posljednjih dana, a vezano uz biskupsku Sinodu koja je danas započela u Rimu. Prije svega, konačno smo dobili i koliko-toliko otvoren komentar nekog hrvatskog biskupa o Sinodi, na portalu Bitno.net, i to baš od mons. Škvorčevića, predstavnika HBK na Sinodi. Sam intervju neću analizirati, raduje me sama činjenica da je uopće nešto tako objavljeno, a čitatelji neka sami ocjenjuju biskupove riječi.
Vjerujem da su svi upoznati i sa skandalom oko izvjesnog svećenika koji je "izašao iz ormara" i drznuo se postaviti ultimatum Crkvi da promijeni nauk u skladu s njegovim neprirodnim i neurednim sklonostima. Promtno je uklonjen sa svih pozicija, a najavio je da sa svojim ljubavnikom ide živjeti u Barcelonu.
Istovremeno smo dobili i nekoliko šturih izvještaja o Papinim privatnim audijencijama u SAD-u, gdje se susreo s Kim Davis, matičarkom koja je završila u zatvoru jer je odbila potpisivati dokumente pri sklapanju istospolnog "braka". Na tu vijest liberali su poludjeli jer im se srušila iluzija o Franji. Ubrzo je iz Vatikana potvrđen sastanak, ali je i rečeno da to ne znači da ju Papa podržava. Napomenuto je kako je Papa susreo mnoge pojedince, ali da je jedinu privatnu audijenciju s njime u SAD-u imao njegov bivši učenik sa svojom obitelji. Odmah nakon toga uslijedila je i vijest kako je taj bivši učenik homoseksualac, a da je tijekom audijencije s njime bio i njegov partner. Naravno, Vatikan je morao i tu reagirati pa je opet rečeno kako taj susret ne znači i Papinu podršku istospolnim "brakovima". Danas, na otvorenju Sinode, Papa je ponovio nekoliko stvari o kojima već mjesecima govori. Ponovio je nauk Crkve o braku kao zajednici muškarca i žene koji su međusobno komplementarni, govorio je i o nerazrješivosti, ali je i pozvao na to da Crkva bude "uvijek otvorena, poljska bolnica" koja će liječiti sve koji k njoj dolaze te pozvao na otvorenu raspravu.

Na svom povratku s apostolskog putovanja u Kubu i SAD, papa Franjo je već po običaju održao presicu u avionu gdje je odgovarao na novinarska pitanja. Znamo da neke od dosadašnjih presica nisu bile najsretnije, barem u načinu na koju su sekularni mediji širili pojedine Papine komentare.
Ovog puta Papi je postavljeno nekoliko zanimljivih pitanja, i iako bi se o svakom od njih moglo pisati i analizirati, zadržat ću se na jednom. Papi je jedna novinarka postavila pitanja o mogućnosti ređenja žena za svećenice, na što je on odgovorio, kao i već nekoliko puta prije, kako je to pitanje zatvoreno jer je taj nauk Crkva već mnogo puta ponovila i utvrdila.

Kao logično se ovdje postavlja pitanje, zašto papa Franjo o ovom pitanju govori kako je ono već više puta zatvoreno i to definitivno, i ne poziva na "otvorenu raspravu", kao što to radi s pitanjem pričesti za katolike koji su stupili u građanski brak iako su već vjenčani u Crkvi, i stoga u stanju preljuba. Naime, Crkva je do sad u najmanje 4 prigode (samo u posljednjih 50 godina) jasno i glasno odredila kako su osobe u takvoj situaciji u objektivnom stanju teškog grijeha i stoga im mora biti zapriječeno primanje sakramenata:

1. Na 2. vatikanskom Koncilu
Melkitski nadbiskup iz Egipta, Elias Zoghby, tijekom četvrtog zasjedanja Koncila, 1965., predložio je da Crkva primijeni pravoslavnu praksu o toleriranju drugog braka u nekim posebnim slučajevima. Na zahtjev pape Pavla VI. sve uobičajene aktivnosti Koncila su zaustavljene dok se nije razriješilo to pitanje. Papa je zamolio švicarskog kardinala Journeta da napiše odgovor. Citirajući Mk 10:2 i 1 Kor 10-11, kardinal je zaključio kako je na to pitanje odgovorio sam Krist te da Crkva nikako nema mogućnosti mijenjati Božanski zakon.

2. 1970tih

Bez obzira na prethodni odgovor tijekom 1970ih pojavila se sva sila raznih prijedloga i publikacija o ovom pitanju, posebice u SAD-u i Njemačkoj. Godine 1972. objavljena je u SAD-u studija Katoličkog Teološkog Društva Amerike, u kojem je Crkva pozvana ne samo na to da razvedenim i ponovno civilno vjenčanim omogući pristup sakramentima, nego i da ponovno promisli i redefinira shvaćanje konzumacije i nerazrješivosti braka. Iste godine skupina istaknutih biskupa i teologa, među kojima i Joseph Ratzinger pozvala je na "opuštanje" discipline i prihvaćanje prakse pravoslavaca. Ratzinger je 1991. službeno povukao svoje stajalište o tom pitanju i kasnije mnogo puta ponovio svoju potporu važećim odredbama.
Na sve ovo, Crkva je odgovorila 1980., nakon Sinode o obitelji. U postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio papa Ivan Pavao II. napisao je:
"Crkva potvrđuje svoju praksu, utemeljenu na Svetome Pismu, o ne primanju k Euharistijskoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih osoba. Oni su u nemogućnosti zbog činjenice da je njihovo stanje objektivno suprotno zajednici ljubavi između Krista i Crkve koja je označena i ispunjena u Euharistiji. Osim toga, postoji i poseban pastoralni razlog: ako bi ti ljudi bili pripušteni Euharistiji, vjernike bi se dovelo u zabludu i pomutnju u vezi s Crkvenim naukom o nerazrješivosti braka." Familiaris Consortio, 84.
3. 1993.
Te godine trojica njemačkih biskupa, Oskar Saier, Walter Kasper i Karl Lehmann objavila su pismo o pastoralnoj brizi za razvedene i ponovno oženjene i pri tom izrazili da je ono što je Ivan Pavao II. napisao u gore spomenutoj pobudnici u potpunosti točno, ali neprimijenjivo u apsolutno svim pojedinačnim slučajevima. Otprilike istu tezu kardinal Kasper zastupa i danas.
Odgovor je uslijedio 1994. kada je Kongregacija za nauk vjere potvrdila da se Crkveno učenje "ne može mijenjati u teškim slučajevima". Iako se u tom napisu Kongregacije nije direktno spominjalo pismo trojice biskupa, bilo je očito da se odnosi na njih.

4. 1994. - 2005.
Napadi na ovo učenje nastavljali su se i dalje, uz nove publikacije u kojima je pozivano na promjenu učenja i discipline. Na Sinodi o Euharistiji 2005. temeljito se proučavalo ovaj problem, a u postsinodalnoj pobudnici Sacramentum Caritatis papa Benedikt XVI. praktički je prepisao gore citirani odlomak Ivana Pavla II.

Ovdje se vraćam na pitanje s početka: ako je toliko puta potvrđen Crkveni nauk o ovom pitanju, zašto opet "otvorena rasprava" o istome?
Čitateljima preporučam zanimljiv komentar na portalu Vjera i djela, u kojem se možda krije odgovor na ovo pitanje.

Za kraj, jedino što mogu je pozvati sve na molitvu. U iduća tri tjedna zasigurno će se mnogo toga događati, budimo budni, uporni u molitvi i svjedočenju za Istinu!

petak, 25. rujna 2015.

Fulton Sheen o milosrđu

O milosrđu se danas često govori, a još se češće zlorabi ili izokreće. S obzirom na aktualnost teme i na približavanje početka Svete godine Milosrđa koju je proglasio papa Franjo donosim prijevod teksta američkog nadbiskupa Fultona Sheena o milosrđu. U tekstu sam u uglatim zagradama dodao retke Svetog Pisma na koje se Sheen referira.
O Sheenu sam već pisao i donio prijevod jednog njegovog teksta [1].

Stvarna definicija milosrđa

Fulton J. Sheen

Kako svijet postaje mekanim, sve više i više koristi riječ milosrđe. To bi bila hvalevrijedna karakteristika kada bi se milosrđe shvaćalo na ispravan način. Ali prečesto milosrđe znači puštati nekog tko krši Božanski zakon ili nekog tko izdaje svoju državu. Takvo milosrđe je emocija, a ne vrlina, kada opravdava sinovo ubojstvo oca jer je „prestar“. Da bi se izbjegla bilo kakva imputacija krivnje, ono što je zapravo ubojstvo naziva se eutanazijom. 
Zaboravljeno u svim takvim molbama za milosrđem je načelo da je milosrđe usavršavanje pravde. Milosrđe ne dolazi prvo, a tek onda pravda, nego pravda prva, a potom milosrđe. Rastava milosrđa i pravde je sentimentalnost, kao što je i rastava pravde od milosrđa ozbiljnost. Milosrđe nije ljubav odvojena od pravde. Onaj tko voli nešto mora se oduprijeti onomu što bi uništilo predmet njegove ljubavi. Moći postati pravedno ogorčenim nije dokaz želje za milosrđem i ljubavi, nego dokaz istog. 
Postoje neki zločini takvi da je njihovo toleriranje jednako pristanku na njihovo zlo. Oni koji zahtijevaju puštanje na slobodu ubojica, izdajica i sličnih, na temelju toga da moramo biti „milosrdni, kao što je Isus bio milosrdan“, zaboravljaju da je sam Milosrdni Spasitelj isto tako rekao da nije došao donijeti mir, nego mač.Kao što majka dokazuje da voli svoje dijete tako što mrzi bolest koja može opustošiti tijelo njenog dijeteta, tako i Naš Gospodin dokazuje da je volio Dobrotu tako što je mrzio zlo, koje bi opustošilo dušu njegovih stvorenja. Jer kad bi liječnik bio milosrdan prema klicama tifusa ili prema dječjoj paralizi svog pacijenta, ili kad bi sudac bio milosrdan prema silovanju, bio bi u nižoj kategoriji nego kao kad bi Naš Gospodin bio ravnodušan prema grijehu. Um koji nikad nije strog ili ogorčen je ili bez ljubavi, ili je mrtav za razlikovanje dobra i zla.Ljubav može biti stroga, silovita, pa čak i bijesna, kao što je bila Spasiteljeva ljubav. Ona pravi bič od užadi i tjera kupce i prodavače iz hramova; ona odbija dati pravo govora moralnim sitnicama poput Heroda, jer bi time samo dodala njegovoj moralnoj krivnji; ona se okreće na Rimskog Prokuratora, razmetajući se Totalitarnim zakonom, i podsjeća ga da ne bi imao vlast da mu nije dana od Boga. Kada blagi savjet ženi nije učinio ništa dobroga, On joj je nemilosrdno ukazao i podsjetio je na to da je imala pet rastava. [Iv 4, 18] 
Kada bi Ga takozvani pravednici povukli sa strane, On bi im razderao masku licemjerja i prozvao ih „leglom gujinjim“ [Mt 3, 17]. Kada je čuo za prolivenu krv Galilejaca sa strašnom je grubosti rekao: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ [Lk 13, 3] Jednako je strog bio i s onima koji su uvrijedili malene odgojem uznapredovalim u zlu: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ [Mk 9, 42] 
Kada bi milosrđe značilo oprost svih krivnji bez kazne i bez pravde, to bi završilo samo povećanjem pogrešaka. Milosrđe je za one koji ga neće zlorabiti, a nijedan koji je već započeo s mijenjanjem zlog u dobro, kako pravda zahtijeva, ne može ga zlorabiti. Ono što neki danas nazivaju milosrđem uopće nije milosrđe, nego krevet od perja za one koji otpadnu od pravde; i tako oni opskrbom takvim madracima množe krivnju i zlo. Postati predmetom milosrđa nije isto što i proći nekažnjeno, jer kako riječ Gospodnja kaže: „Jer koga Gospodin ljubi, onoga i kori.“ [Izr 3, 12] 
Moralan čovjek nije onaj koji je sentimentalan, ili koji je od svojih osjećaja oduzeo onaj stroge pravde; moralan čovjek je onaj čija su blagost i milosrđe dio većeg organizma, čije oči bljeskaju s pravednim gnjevom, i čiji mišići mogu, poput Mihaelovih, postati kao od čelika u obrani Pravde i Božjih Prava.

Iz knjige Way to Happiness, Fulton J. Sheen, Garden City Books, 1949.
 Izvor

četvrtak, 17. rujna 2015.

Sinoda: Nelogičnosti u izboru sudionika

Jučer sam pisao o tome kako je požeški biskup mons. Antun Škovrčević potvrđen za hrvatskog predstavnika na predstojećoj Sinodi o obitelji. Na potpunom popisu sudionika možemo pronaći mnoga zanimljiva imena, ali primijetiti i neke nelogičnosti.

Tri su načina na koji netko može postati sudionikom Sinode: prvi je način temeljem službe koju netko vrši (ex officio; pročelnici vatikanskih dikasterija, primati nekih sui iuris Crkvi), drugi je način temeljem izbora nekog nadležnog tijela (ex electione; biskupske konferencije ovisno o broju biskupa dobivaju i određeni broj sudionika koje same odabiru), a treći je direktnim pozivom samog Pape (ex designatione). Budući da je u samom imenu rečeno kako je Sinoda biskupska, na njoj pravo glasa imaju samo biskupi, iako kao govornici sudjeluju i svećenici, laici, pa čak i pripadnici drugih kršćanskih zajednica.

O nekim od zanimljivih imena pisao sam jučer, a danas ću se pozabaviti onim imenima kojih, iz poprilično nejasnih razloga, nema na popisu sudionika.

Ordinarij najveće kineske biskupije, biskupije Hong Kong, kardinal John Tong Hon izjavio je za Azijsku katoličku agenciju kako neće sudjelovati u radu Sinode jer mu je iz Vatikana rečeno kako je sa svojih 76 godina prestar za poziv. Naime, kada napune 75 godina, svi biskupi svijeta dužni su Papi dostaviti zahtjev za umirovljenjem, a Papa zatim po svojoj volji može zahtjev prihvatiti odmah ili ga odgoditi dok se ne završi kanonski proces odabira novog biskupa, ali može odlučiti ostaviti određenog biskupa na njegovoj službi i znatno dulje vrijeme. Ono što iznenađuje u slučaju kardinala Tonga je činjenica kako su na Sinodu pozvani brojni biskupi znatno stariji od 75 godina, među njima kardinali Kasper (82), Daneels (82), Sodano (88), Caffara (77) i brojni drugi. Teško je dokučiti zašto je kardinal Tong ostao bez pozivnice, iako je sudjelovao u radu prošlogodišnje Sinode, kao i Sinode o novoj evangelizaciji 2012. godine. Treba napomenuti kako zbog povijesnih razloga biskupija Hong Kong ne pripada niti jednoj biskupskoj konferenciji, nego se tretira kao misijski teritorij, stoga kardinalu Tongu nije moguće postati Sinodskim ocem na jedan od ostala dva načina.

Primjetno je i kako od šestorice (četvorica redovnih, dvojica zamjenika) izabranih predstavnika Konferencije katoličkih biskupa SAD-a samo jedan neće sudjelovati. Naime, papa Franjo osobno je pozvao nadbiskupa Cupicha (inače izabranog kao zamjenu), ordinarija Chicaga, inače hrvatskog podrijetla, koji je poznat po svojim liberalnim stavovima i nedopustivoj usporedbi ubijanja nerođene djece i prodaje njihovih organa s problemima nezaposlenosti i imigracije, koje je nazvao jednako važnim problemima. Jedini američki izabrani biskup koji je ostao bez pozivnice je nadbiskup San Francisca, Salvatore Cordileone, koji je također izabran kao zamjena, ali njega papa Franjo nije osobno pozvao. Uz Cupicha Papa je pozvao još trojicu američkih biskupa (kardinale Dolana i Wuerla te biskupa Murryja). Nadbiskup Cordileone poznat je kao "kulturni ratnik", odnosno kao snažni zagovornik katoličkoga nauka u svim sferama društva, pa je tako ove godine proživljavao pravi progon jer se, zamislite, usudio zatražiti da zaposlenici katoličkih škola pod upravom njegove nadbiskupije ujedno budu i vjerni katolici, koji ne žive u suprotnosti s Crkvenim naukom. Papino nepozivanje nadbiskupa Cordileonea posebno je neobično jer je pozvao trojicu drugih biskupa iz SAD-a, a nadbiskup Cordileone je unutar biskupske konferencije ključni čovjek odbora za "promociju i obranu braka", koji onda valjda može i ponuditi nešto više vezano za temu Sinode.

Lako je uočljivo kako na popisu sudionika nema ni kardinala Burkea, jednog od najglasnijih branitelja tradicionalnog nauka o braku i obitelji. Kardinal Burke inače je vrhunski kanonski pravnik s velikim iskustvom posebice u pitanju proglašenja ništavnosti ženidbe, pa je i njegov izostanak neobičan.

Iz svega, čini se kako Papa jednostavno nastavlja s promicanjem svoje želje za otvorenom diskusijom, tako da se s tim na umu treba čitati imena pozvanih na Sinodu. Između 40tak biskupa koje je Papa osobno pozvao, otprilike je podjednak broj onih koji se zalažu za promjenu ili ublažavanje discipline, kao i onih koji se tome oštro protive. Što će iz svega toga nastati, i zašto uopće postoji tolika želja za otvorenom diskusijom o temi o kojoj se raspravljalo već najmanje triput u proteklih 50tak godina, ostaje nam vidjeti.

utorak, 15. rujna 2015.

Na Sinodu će ipak biskup Škvorčević

Prije 6 mjeseci na službenim stranicama Vatikana objavljeno je kako će hrvatski predstavnik na predstojećoj redovitoj Sinodi o obitelji biti krčki biskup u miru, mons. Valter Župan, predsjednik Vijeća HBK za obitelj i život, a za zamjenika mu je određen požeški biskup mons. Antun Škvorčević. Vjerujem da je većina upoznata sa zdravstvenim stanjem umirovljenoga krčkog biskupa, koji je početkom svibnja prilikom posjeta SAD-u doživio dva moždana udara, zbog čega se moglo pretpostaviti kako on ipak neće ići na Sinodu. Danas je ta vijest potvrđena, opet iz Vatikana. Objavljen je konačni popis sudionika Sinode, a kao predstavnik Hrvatske naveden je požeški biskup Škovorčević.

Već sam pisao o strogoj šutnji hrvatskih biskupa, koji se praktički ne dotiču Sinode i problema koji se u vezi s njom javljaju, a HBK nije službeno davala nikakvih priopćenja o stavu hrvatskih biskupa o tim pitanjima, za razliku od primjerice poljskih biskupa koji su javno osudili "Kasperov prijedlog". 

Biskupa Škvorčevića jako slabo poznajem, ali iz medija se može doznati kako je spremno prihvatio važne naglaske trenutnog pontifikata: slavi mise u zatvorima , proglasio je dan molitve i pomoći migrantima, a jedan je od najotvorenijih hrvatskih biskupa po pitanju ekumenizma i međureligijskog dijaloga [1, 2, 3, 4]. Valja spomenuti i da je prije nekoliko godina, prilikom rasprave o zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji koji se protivi nauku Crkve, javno govorio protiv njega, a na blagdan Gospe od suza ove godine u propovijedi se dotaknuo i zla pobačaja.

Teško je odrediti kako će biskup Škvorčević nastupiti na Sinodi. Uostalom, nema baš niti jedne naznake o tome kako bilo koji od hrvatskih biskupa razmišlja o poprilično važnim temama za Crkvu danas, s obzirom na trenutnu situaciju, a o kojima se u svim medijima, pa čak i na domaćim katoličkim portalima već mjesecima raspravlja. Kako tumačiti tu upornu šutnju? Zašto našim biskupima nije problem govoriti o pozdravu "za dom spremni", a šute o mogućoj katastrofi koja prijeti Crkvi? Nažalost, kako stvari trenutno stoje, sumnjam da ćemo ikada dobiti odgovor.

Treba napomenuti kako među 40tak sudionika Sinode koje je osobno odabrao papa Franjo ima mnoštvo onih koji javno podržavaju promjene u disciplini, pa čak i potpunu promjenu Crkvenog nauka o nekim pitanjima, među kojima su kardinal Kasper, nadbiskup Chicaga B. Cupich, argentinski nadbiskup V. Fernandez, kardinal Dew s Novog Zelanda itd.
Među asistentima i tajnicima su još dvojica hrvatskih svećenika: don Zvonimir Seršić i vlč. Zvonko Brezovski.

petak, 31. srpnja 2015.

sv. Alfonz de' Liguori o molitvi

Prvog dana mjeseca kolovoza Crkva slavi spomendan Alfonza Marije de' Liguorija, sveca i Crkvenog naučitelja. Osnivač Kongregacije Presvetoga Otkupitelja (redemptorista) poznat je kao autor brojnih književnih djela o duhovnosti, molitvi, pobožnostima prema Presvetom Sakramentu i Djevici Mariji, kao i o moralnoj teologiji, za koju je bio posebno značajan. Nakon kratke karijere pravnika, krenuo je putem svećeništva, a kasnije je (nevoljko) postao i biskupom biskupije Sant’Agata de’ Goti. Brinuo je za siromašne i bolesne u zabačenim selima, poučavao ih vjerskim istinama i poticao u duhovnom razvoju. Doznavši za njegovu smrt 1787., papa Pio VI. izjavio je „Bio je svetac!" 

Početkom ove godine naišao sam na društvenim mrežama na jednu neobičnu ideju i odlučio ju primijeniti, jer mi se učinila zgodnom. Ideja je bila jednostavna – umjesto svjetovnih i ispraznih novogodišnjih odluka i želja (do čega ionako ne bih držao), katolici bi trebali izabrati „novogodišnjeg sveca“, tj. sveca ili blaženika čiji će život i djela na poseban način proučavati tijekom te godine i kojem će se više utjecati za zagovor. Tako sam ja izabrao sv. Alfonza, kojeg do tada i nisam najbolje poznavao. Od brojnih njegovih djela, neka su prevedena i na hrvatski i dostupna po prihvatljivim cijenama (ovdje ima nekoliko knjiga u pdf-u). U svojim djelima sv. Alfonz, osim sv. Pisma, često koristi primjere drugih svetaca i citira njihova djela, a poglavlja završava prigodnim molitvama. Također, ovdje možete pronaći i prijevod Alfonzovih molitvi poslije Mise za svaki dan u tjednu. Sama koncepcija ovih molitvi otkriva i veliki žar sv. Alfonza u promicanju česte, pa i svakodnevne pričesti, naravno, ako ste u stanju milosti, jer će se redovitim primanjem Gospodina ta milost povećati i produbiti. Osim u moralnoj teologiji i pomaganju siromaha, sv. Alfonz bio je uspješan i u brojnim drugim područjima, pa tako i u glazbi. Autor je jedne od najpoznatijih talijanskih božićnih pjesama, u originalu napisane na latinskom, a koju je na talijanski preveo papa Pio IX. Sv. Alfonz posebno je poticao čestu molitvu, pa je čak izjavio i da „se spašava onaj tko moli“, o čemu lijepo piše papa Benedikt XVI. u svojoj katehezi iz ožujka 2011. U nastavku donosim izvadak iz knjige sv. Alfonza Kako ćemo ljubiti Isusa Krista (Pratica di amar Gesu Cristo) o važnosti molitve.


Peto, najpotrebnije sredstvo za duhovni život i za stjecanje ljubavi Božje jest molitva. [Prva četiri su: želja za savršenošću, odlučnost, misaona molitva (razmatranje) i Euharistija tj. često primanje sv. Pričesti] Po molitvi nam Bog otkriva svoju veliku ljubav prema nama. Može li biti veće ljubavi od toga kad netko kaže svom prijatelju: „Prijatelju, traži od mene što god hoćeš i ja ću ti to dati“? A Gospodin Isus nam upravo to kaže: „Molite, i dat će vam se!“ (Lk 11, 9) Zato je molitva svemoguća jer nam može od Boga isprositi svako dobro. Tko moli, dobiva od Boga ono što traži, kako piše Teodor. Lijepe su i riječi proroka Davida: „Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!“ (Ps 66, 20).
(…) Ponizna molitva nije samo korisna, nego i nužna za spasenje. Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć. (…) Nju [posebnu milost] dobiva samo onaj tko moli, a tko ne moli, ne dobiva je i propada. Govoreći posebno o milosti konačne ustrajnosti: da, naime, umremo u milosti Božjoj – (ta je milost bezuvjetno potrebna za naše spasenje jer bez nje bismo zauvijek bili izgubljeni) – kaže sveti Augustin da je Bog daje samo onome tko moli. To je razlog da ih se tako malo spašava; malo ih je, naime, koji traže od Boga ovu milost ustrajnosti. Ukratko, kako uče sveti oci, molitva nam je potrebna ne samo zato što je potrebna kao zapovijed (prema ocima, smrtno griješi tko kroz mjesec dana ne preporuči Bogu svoje vječno spasenje), nego i jer nam je potrebna kao sredstvo, to jest tko ne moli, ne može se spasiti. Razlog je taj što se ne možemo spasiti bez pomoći Božjih milosti koje Bog daje samo onome tko moli. Budući da su napasti i opasnosti za pad u grijeh stalne, stalna treba biti i naša molitva da ne izgubimo Božju milost.
(…) Stari su oci u pustinji neprekidno molili Gospodina: „Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš“ (Ps 70,2). Tu molitvu i mi trebamo ponavljati , osobito u vrijeme napasti. Tko tako ne radi, propao je. I neka bude velika vaša vjera u molitvu jer je Bog obećao uslišati onog koji mu se moli: „Tražite, i dat će vam se“ (Iv  16, 24). (…) A kad se molimo Bogu, preporučimo se i Mariji, posrednici svih milosti. Istina je da Bog daje milosti, ali ih daje preko Marijinih ruku, kaže sv. Bernard. Ako i Marija za nas moli, budimo sigurni da ćemo uvijek biti uslišani.
sv. Alfonz u klanjanju i molitvi pred Presvetim
katedrala u Carlowu, Irska

ponedjeljak, 27. srpnja 2015.

Fulton Sheen o (ne)toleranciji

Onima koji imaju slobodnog vremena i dovoljno znanje engleskog jezika preporučam gledanje emisija američkog Sluge Božjeg nadbiskupa Fultona Sheena  koje je godinama vodio na američkim TV postajama, a u kojima je jasno i glasno naučavao i branio Crkveni nauk, na svoj poseban i osobit, meni vrlo privlačan način.
Preporučam i hrvatsku Facebook stranicu na kojoj se redovito objavljuju kratki citati iz djela ovog pionira "nove evangelizacije". Na hrvatskom je objavljeno i nekoliko Sheenovih knjiga.
U nastavku donosim prijevod jednog njegovog teksta, u kojem se osvrće na pitanja (ne)tolerancije i istine, kao i o potrebi izbjegavanja dijaloga s onima koji odbacuju i zamućuju istinu. Ovaj tekst može se vidjeti i kao kritika ekumenizma, koji je danas u Crkvi vrlo popularan i poželjan. Tekst je objavljen 1932. u knjizi Moods and Truths.
Osim toga, preporučam i encikliku pape Pija XI. Mortalium Animos o Crkvenom jedinstvu iz 1928., koja donosi iste zaključke.

Tekst mog prijevoda slobodno možete i preuzeti ovdje.

petak, 17. srpnja 2015.

"Za mene, ta je glazba izraz istinitosti Kršćanstva."

U nastavku donosim svoj prijevod govora Benedikta XVI. prilikom primitka počasnih doktorata Papinskog sveučilišta Ivan Pavao II. iz Krakova te Glazbene akademije istoga grada uz moje naglaske.

ponedjeljak, 4. svibnja 2015.

Kardinal Pell u Zagrebu

Kardinal George Pell, prefekt Tajništva za ekonomska pitanja Svete Stolice predvodit će misu u zagrebačkoj katedrali povodom proslave blagdana Majke Božje od Kamenitih vrata, 31.5. o.g. s početkom u 19h. Nakon mise uslijedit će već tradicionalna procesija sa slikom Majke Božje od katedrale do Kamenitih vrata.


 
Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić uveo je lijepu tradiciju da na spomenuti blagdan svake godine misu predslavi jedan od kardinala Svete rimske Crkve. Ove godine dolazi "zvučno" ime. Kardinal Pell javnosti je poznat kao "papin ministar financija" koji je u Vatikan došao sa jednim ciljem: dovesti u red tzv. Vatikansku banku i vatikanske financije. Kako se čini, za sada mu to dobro ide, te uživa puno povjerenje pape Franje. Kardinal Pell poznat je i po svojim konzervativnim (neki kažu i tradicionalnim) stavovima. Tako je navodno upravo on započeo "pobunu" protiv manipulacija kardinala Baldisserija na prošlogodišnjoj biskupskoj sinodi. On je i jedan od svega desetak kardinala elektora koji je javno slavio tradicionalnu misu.

Dvije su zanimljive stvari vezane uz ovo "gostovanje". Prvo je, vezano uz nadolazeću sinodu, pitanje znači li to da se kardinal Bozanić "svrstava u konzervativni kamp"? Naime, javno je poznato da je kardinal Pell jedan od najjačih glasova u obrani tradicionalnog nauka u pitanju pričesti za razvedene i civilno ponovno vjenčane. Zbog toga su mu pokušali i podmetnuti neke afere o navodnom rasipništvu koje su vrlo brzo prokazane.

Druga zanimljiva stvar je dugogodišnja povezanost između dvojice kardinala, Bozanića i Pella. Pell je, kako je gore napisano, prefekt Tajništva za ekonomska pitanja, a kardinal Bozanić prošlog je ljeta imenovan u nadzorni odbor vatikanske banke (IOR). Druga poveznica je konzistorij 21.10.2003. kad su obojica imenovana kardinalima od strane Ivana Pavla II. Stoga su na posljednje dvije konklave Bozanić i Pell polagali prisegu o tajnosti jedan za drugim. Dakle, jasno je da se kardinali poznaju već dugo vremena. Kardinal Pell bio je početkom tisućljeća, još kao nadbiskup Melbournea u posjeti Hrvatskoj i BiH. Nadbiskupom Sydneyja imenovan je 2001., a u Australiji je imao mnogo kontakata s Hrvatima, koji tamo imaju brojne emigrantske zajednice, ali i župe.
kardinali Bozanić, Pell i blagopokojni George
na balkonu bazilike sv. Petra, nakon izbora Benedikta XVI., 19.4.2005.

srijeda, 15. travnja 2015.

Obljetnice

U četvrtak 16. travnja papa Benedikt XVI. napunit će 88 godina, a u nedjelju, 19. travnja ispunit će se 10 godina od njegova izbora za nasljednika sv. Petra.

tijekom posjeta SAD-u, 2008.
 
Mnogo je toga što bih o ovom čovjeku mogao napisati, ali zadržat ću se na nekoliko osobnih stvari, koje su meni bile bitne tijekom njegova pontifikata, koji je obilježio veći dio mojeg "odraslog" života i imao veliki utjecaj na razvoj moje vjere i mnogih mojih stavova.

Kad je Joseph Alois Ratzinger izabran za papu prije deset godina, ja sam još bio osnovnoškolac i mnogo toga nisam znao. Kao i mnogima u Hrvatskoj, sv. Ivan Pavao II. bio je pojam za sebe i bilo je teško uopće zamisliti kako će svijet i Crkva izgledati bez njega. Sjećam se da sam bio poprilično tužan nakon njegove smrti jer sam imao veliku želju barem ga vidjeti uživo, ako ne i pozdraviti ga osobno i poljubiti mu prsten. No, to se ipak nije ostvarilo.
Sjećam se i kako smo obiteljski pratili na televiziji prijenos izbora novog pape, i da smo, kad je čileanski kardinal Medina Estévez čitajući "Habemus papam" izrekao "Josephus", čak pomislili da je izabran naš nadbiskup Bozanić. Kad je napokon na prozor bazilike sv. Petra izašao kardinal Ratzinger, zapravo ga nitko od nas nije poznavao. Jedino nam je bilo drago da "opet nije Talijan", a još više to što je Ratzinger bio bliski suradnik Ivana Pavla II.

Benedikt XVI. meni je posebno važan jer su me njegove riječi upućene tijekom njegova apostolskog pohoda Hrvatskoj potaknule na dublje razmatranje vjere i istraživanje svega onoga što mi je bilo uskraćeno slabim vjeronaukom u župi i školi, a što sam morao samostalno nadoknaditi. Važan mi je i njegov odnos prema liturgiji koji je i u meni potaknuo zanimanje za katoličkim obredima, posebice za njihovim ispravnim vrednovanjem. Ne smijem zaboraviti ni brojna njegova djela: knjige i intervjue, a posebno njegove papinske kateheze i enciklike, u kojima je na jednostavan i pristupačan način iznosio i objašnjavao nauk Krista i njegove Crkve. A posebno ga poštujem zbog njegove poniznosti; već od prvog govora kao pape, pa do ustrajnog podnošenja svih uvreda i pogrda na račun Boga i Crkve, posebice kod napada na Crkvu u slučajevima spolnih zlostavljanja, ali i kod svakodnevne borbe za istinu. Njegova borba protiv diktature relativizma je posebno bila važna, a i dalje to ostaje, posebice kad se relativizam sve više uvlači u Crkvu.
Ima tu još mnogo stvari: Summorum Pontificum, borba protiv pedofilskih skandala (i posebno dirljivi privatni susreti sa žrtvama), borba protiv materijalizma i sekularizacije, poziv za snažnije prepoznavanje i vrednovanje kršćanskih korijena Europe, Anglicanorum coetibus, nekoliko velikih i važnih putovanja (SAD, UK, Svjetski susreti mladih, Auschwitz...), Godina vjere, Godina svećenika, sinode (posebno ona o euharistiji), brojni govori i propovijedi s jasno izloženim naukom Crkve...
I iznad svega to što je bio "jednostavan i ponizan radnik u vinogradu Gospodnjem".

Za kraj, samo želja i molitva da Gospodin Benediktu poda snage, zdravlja i mira, da blagoslovi sve plodove njegova pontifikata i prethodnog rada za Crkvu, i na koncu da usliši molitve koje Benedikt za sve nas svakoga dana moli.

sa zadnje javne audijencije, 27.2.2013.
Ovdje prilažem i zgodan video Rome Reports-a, koji lijepo obilježava 10 obljetnicu početka Benediktova pontifikata:

utorak, 14. travnja 2015.

Zasjedanje HBK - što će reći biskupi?

Danas je u Zagrebu započelo proljetno plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, na kojem će glavna tema biti obitelj, s obzirom na predstojeći Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji i na redovitu sinodu o obitelji u listopadu u Vatikanu, na kojoj će Hrvatsku predstavljati mons. Valter Župan, umirovljeni biskup krčki, o čemu sam već pisao.

Na početku zasjedanja pozdravni govor održao je predsjednik HBK, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. Govor možete u cijelosti pročitati ovdje.

nedjelja, 5. travnja 2015.

Surrexit Christus, spes mea!

                                                                hrvatski pučki napjev


                                                                     Gregorijanski koral

Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. I zato njegovoj svetoj žrtvi dajemo hvalu jer je nama grešnicima otvorio nebesa.
Neka nas sve Gospodin Uskrsli prati svojim blagoslovom na putu kroz ovu dolinu suza prema Vječnoj Domovini. Uskrsnu Krist, nada moja i sve moje!

Svim čitateljima i prijateljima bloga želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

subota, 28. ožujka 2015.

Šutnja (ni)je zlato

Sudeći po ovoj vijesti sa službene vatikanske stranice hrvatski biskupi za svog su predstavnika na predstojećoj sinodi o obitelji izabrali krčkog biskupa u miru Valtera Župana, a za njegovog zamjenika požeškog biskupa Antuna Škvorčevića.

Zanimljivo je ovo iz nekoliko razloga.

Prvi je što za to malo tko zna. Po običaju, službena stranica HBK se jako rijetko i sporo ažurira, tako da na njoj još nema nikakvih vijesti. Prema gornjoj vatikanskoj obavijesti, papa Franjo potvrdio je ovaj izbor još 17.3., informacija je objavljena na vatikanskim stranicama 25.3., a u Hrvatskoj se ja mogu pohvaliti "ekskluzivom". Mogu samo nagađati zašto se ova poprilično bitna informacija ne objavljuje, ali to je valjda u skladu s dosadašnjom praksom hrvatskih biskupa da ignoriraju bitne teme za sveopću Crkvu i da se bave samo lokalnim stvarima. Do sad nisam čuo da se ijedan biskup iz Hrvatske jasno odredio o tzv. "Kasperovom prijedlogu", kao i o drugim spornim pitanjima sa sinode. Nekoliko šturih priopćenja [1, 2, 3] ne znače puno, a mnoge vjernike zanima što misle naši biskupi, kako su odgovorili na Papinu anketu, kako je kardinal Bozanić glasovao na sinodi, koji će stav zauzeti predstavnik na redovnoj sinodi itd. Ali, za sada samo tišina.

Sjećam se jedne prigode kad je zagrebački nadbiskup potvrdio učenje o uskrati pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima. Radi se o jednoj od "kateheza utorkom", koju možete pogledati ovdje. (o pričesti za razvedene i ponovno civilno vjenčane na cca. 27:10) Važno je i da je ta kateheza održana poslije konzistorija na kojem je Kasper iznio svoj prijedlog, a na kojem je kardinal Bozanić sudjelovao.

Druga zanimljivost je sam biskup Župan, predstavnik hrvatskih biskupa. Koliko znam, na svim sinodama (ili barem na većini) proteklih godina, uključujući i onu prošlogodišnju, HBK je predstavljao kardinal Bozanić. Odabir biskupa Župana vjerojatno leži u tome što je on predsjednik Vijeća HBK za obitelj i život pa je logično i da bude poslanik na sinodi o obitelji. Biskup Župan inače je u medijima poznat kao "jedan od najdesnijih", a vjerojatno spada i među one Milanovićeve "militantne biskupe". Posebno se istaknuo u javnosti prilikom posjeta pape Benedikta XVI. kada je u svom govoru na hipodromu, upravo u svojstvu predsjednika Vijeća za obitelj i život, zatražio zakonsku zabranu pobačaja.

Govorkalo se kako su hrvatski biskupi uglavnom protiv Kasperova prijedloga, ali se ipak ne očituju javno. Nadam se kako će to ipak uskoro učiniti, recimo na Nacionalnom susretu katoličkih obitelji na Trsatu, ali još i više u listopadu na sinodi. U ovom slučaju, kao i nikada kada treba biti na braniku istine, šutnja nije zlato!

Već sam jednom prigodom pisao o hrvatskim biskupima u kontekstu sinode, možete pogledati ovdje.

Kako bilo, molimo se za naše biskupe, potičimo ih, poput laika, ali i klerika u drugim zemljama, da jasno i glasno potvrde nauk Krista i njegove Crkve. Ne bojmo se osude ovoga svijeta, nego budimo ustrajni u svojoj borbi za Istinu i Vječnost.

srijeda, 25. ožujka 2015.

Sličnosti



Ova biskupija nije moje vlasništvo. Nisam ja njezin gospodar. Nitko nije postao kršćanin radi mene. Ovo je biskupija Isusa Krista, a ja sam jedan od radnika na njivi Gospodnjoj. Mogu dati samo ono što jesam i što imam. Mogu dati samoga sebe i svoj identitet koji je nerazdruživo povezan s mojim redovničkim i svećeničkim pozivom.
mons. Ivica Petanjak, novi biskup krčki na misi biskupskog ređenja

Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu.

Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio.
papa Benedikt XVI., prvo tijekom prvog Urbi et orbija, a drugo tijekom posljednje Opće audijencije
 
Eto, zapelo mi je to za uho, neka novi biskup bude što sličniji Benediktu :)
Neka ga prati blagoslov Marije, majke Crkve, sv. Franje i sv. Kvirina u njegovoj službi.
 
 

subota, 28. veljače 2015.

Terezijanski put svjetla u Hrvatskoj

Vraćam se nakon dulje pauze i to s jednom jako lijepom vijesti, za koju ste možda već i čuli.
 

2015. godine katolici slave 500. obljetnicu rođenja velike svetice i Crkvene naučiteljice, Terezije Avilske [1, 2, 3]. Tim povodom njene relikvije prolaze kroz brojne države svijeta, posebice kroz one u kojima djeluju redovnici i redovnice Gospe Karmelske. Stoga je i Hrvatska jedna od postaja ovog hodočašća, nazvanog Put svjetla, od 17. do 21 ožujka ove godine. Relikvije će biti pronijete kroz Požegu, Zagreb (Remete, Čret, Hr. Leskovac, Brezovica), Bjelovar i Mariju Bistricu. Detaljnije o svemu možete pročitati na službenoj stranici Hrvatske karmelske provincije, a detaljan program možete preuzeti ovdje.

Relikvija koja prolazi svijetom je poznati Terezijin hodočasnički štap. O značaju hodočasničkih štapova više možete pročitati na blogu Splendor Domini.
Hrvatska etapa putovanja bit će obogaćena jedinstvenim moćnikom s neraspadnutim Svetičinim desnim stopalom iz crkve Santa Maria della Scala u Rimu.

hodočasnički štap sv. Terezije
Utječimo se svetoj Tereziji, kako bi nas u ovim turbulentnim vremenima za Crkvu pratio njen zagovor, i kako bismo, poučeni njenim primjerom, krenuli putem savršenosti - putem na kojeg nas zove On, koji je jedini Put, Istina i Život.

Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti.
Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje.
sv. Terezija Avilska