ponedjeljak, 22. rujna 2014.

Ponovna izgradnja, ili obnova župe?


U Americi je osnovan pokret  „The Amazing Parish“ (nevjerojatna župa), koji ima cilj „pružiti župnicima i vođama župe resurse kojima bi pokrenuli uspješan župni život“. Zgodno, završio sam s prijevodom dan nakon što je na HTV-u bio prijenos „bogoslužja“ zajednice Riječ Života.
Brian Williams piše za Onepeterfive.com o tom pokretu i problemima koje on donosi. Posebno ističe to da je konferencija Amazing parish održana u Denveru naglasila važnost knjige Rebuilt: Awakening the Faithful, Reaching the Lost, and Making Church Matter (Ponovno izgrađena: Buđenje vjernih, dosezanje izgubljenih i pravljenje Crkve važnom) koju je napisao o. Michael White, a koji u njoj piše o „vikend iskustvu“, posebnom pristupu nedjeljnjoj liturgiji. O. White je dugogodišnji pastor u Crkvi Rođenja u Timoniumu, Maryland.

//

Ukratko, oni koji stoje iza ovog pokreta stvorili su biznis u promicanju savjetničke strategije obnove Katoličkih župa u duhu megacrkava (protestantske crkve koje imaju više od 2000 posjetitelja tjedno, najčešće karizmatske). „Uspjeh“ takvih crkvi se mjeri u posjećenosti i u doprinosima koje posjetitelji daju. To je moderni način „međunarodnog rasta crkve“, inspiriran konzumerizmom. I to je vizija koju pokret „Rebuilt“ ima za Katolike.

No, najuznemirujući je rastući broj župa, pa čak i cijelih biskupija koje padaju na taj model. Iako je knjiga izašla tek lani, gotovo odmah je prihvaćena, bez pitanja, kao prava metoda koja će popraviti pad posjećenosti u američkim crkvama.

Nekoliko biskupija u SAD-u (Worcester, Atlanta, Joliet) održale su cjelodnevne radionice za župnike samo u svrhu proučavanja ove metode i načina implementacije ovog „megachurch“ mentaliteta u katoličkim župama. Više od 200 predstavnika raznih župa biskupije Atlanta posjetilo je Rebuilt radionicu prošle veljače. Iz biskupijskog glasila:
„Kako bi se borili protiv ostalih nedjeljnjih aktivnosti, župljani župe Rođenja morali su razviti drugu strategiju – postaviti prioritet na vikend iskustvo. Fokusirali su se na liturgiju – glazbu, poruku i službenike.
„Ljudi dolaze u crkvu radi iskustva“, rekao je Corcoran. „Ako im je dosadno i imaju loše iskustvo nedjeljom, kako možemo očekivati da će se vratiti po išta drugo što im nudimo? Tu moramo dati sve od sebe.“


Corcoran i otac White započeli su s glazbom, koju je Corcoran nazvao „vodom na kojoj iskustvo jedri“. 
U župi su naučili da im ne treba glazbeni program nego glazba koja je sama po sebi štovanje i glabenici koji su voditelji tog štovanja (worship leaders…).“
Naravno, ovakvo viđenje liturgijske glazbe protivno je Crkvenoj obnovi iz 20. stoljeća, posebice važnom položaju gregorijanskog korala u Misi, što ističe i sv. Pio X (Tra le Sollecitudini, 1903 kao i 2. vatikanski koncil (SC 116).

Megacrkvena vizija Katolicizma je neprihvatljiva zbog njenog potpunog okreta prema evangeličkom Protestantizmu kao rješenju pada posjećenosti Misa: „Bez isprika, a kasnije i bez srama, postali smo učenicima uspješnih, rastućih crkvi. Više od ostalog, proučavali smo evangeličke protestante, koji više ili manje kontroliraju tržište izazvanog rasta posjećenosti u Americi. Sedamdeset i pet posto Katolika koji su prešli u Protestante izabralo je evangeličke crkve, pa je to izgledalo kao dobro mjesto za početak…“ (Rebuilt, str. 30)

Nažalost, autori nisu povezali desakralizaciju Mise s velikim egzodusom vjernika. Identitet Katolicizma je izgubljen, a podupiratelji Rebuilt-a ga uopće ne prepoznaju. Ne priznaju da je Misa od nečeg lijepog i svetog prešla u nešto što je često svjetovno i banalno. Lijepa liturgija koja se stoljećima prenosila postala je laboratorij za inovatore koji svoju inovativnost žele silom unijeti u Misu. Poniznost potrebna kako bismo se približili Bogu kada dolazimo na Misu strana je onima koji jedino sebe vide kao rješenje, a ne uspijevaju shvatiti da su oni zapravo problem.
Znamo da je prema Gallupovoj anketi iz 1965. 65% katolika išlo na Misu jednom tjedno. Do 2013. taj broj pao je na ispod 20%. Ne bismo li se trebali pitati što je tomu uzrok? Ili, zašto tako mnogo katolika Svetu Misnu Žrtvu – najveću molitvu Crkve i onaj trenutak u tjednu u kojem susrećemo Gospodina u sv. Pričesti – smatra nebitnom za svoje živote i nepotrebnom za svoje spasenje? Na to pitanje nećemo odgovoriti proučavanjem evangeličkih megacrkava koje odbijaju Svetu Misu kao stvarnu žrtvu i ne priznaju stvarnu pristunost Gospodina u Euharistiji.

Ako kao Katolici želimo izgraditi „nevjerojatne župe“, trebamo započeti s liturgijom umjesto da se okrenemo poslovnim modelima i evangeličkim udžbenicima za upute. U suprotnosti s time je uloga liturgije u obnovi župe kako ju vidi tim Rebuilt-a:
„Crkva je formirana i raste kroz Euharistiju, i zreli Katolici razumiju što daju i što se njima daje u Euharistiji. Ali, budimo iskreni. Mnogi koji danas dolaze u crkve ne shvaćaju Euharistiju i jednostavno nisu u nju uključeni. I svi „kulturni“ katolici u našem društvu, koji uopće ne dolaze,  potpuno su napustili Euharistiju. Okrenuli su se od Crkve, i bez obzira koliko je lijepa ili pobožna Euharistija koju slavimo…oni se ne vraćaju.“ (Rebuilt, str. 92)

Problem s ovim zaključkom je da autori Rebuilta ne znaju hoće li lijepa i pobožna liturgija vratiti ljude u Crkvu jer je tako malo Katolika ikada uistinu to iskusilo u svojim župama.
Da budemo jasni: ne odbacujem ideju knjige koja traži načine kako poboljšati strukturu župe, kako podupirati svećenike ili dopirati dalje raznim programima. Moguće je da bude uspjeha u doticanju nekih od odbjeglih vjernika, nekim od ovih metoda. Međutim, kad Sveta Misna Žrtva postane mjesto za inovacije i eksperimente kao jedan od načina da se ostvari taj cilj, moramo oglasiti uzbunu. Nakon desetljeća desakralizirane liturgije, ugledati se na protestantske megacrkve znači u potpunosti izbjeći shvaćanje koliko smo tu crkvenu ranu nanijeli sami sebi.

Nema boljeg odgovora zbunjenosti nastaloj trenutnim pokretima nego procjena koju je napravio bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje, kardinal Malcolm Ranjith. Govoreći o osiromašenim i banalnim liturgijama koje su „vikend iskustvo“ za previše katolika, kardinal je rekao:
„Pravoslavne crkve i crkve istoka još uvijek drže svoje liturgije na mističan način: koralnim pjevanjem, jezikom koji nije narodni, kadom… Nakon reformi Koncila, nekada ne zbog onih koji su ih donijeli nego zbog pojedinaca koji su uzeli stvari u svoje ruke, Crkva je posupno izgubila taj mistični element, element skrivenog. I zbog toga naši ljudi liturgiju, naš molitveni život smatraju… dosadnim.“

O. White i oni koji ga podržavaju u njegovom pokretu Rebuilt, odlučili su ignorirati liturgijsku baštinu, obnova koje je bio jedan od glavnih fokusa Benediktova pontifikata, i umjesto toga usredotočili su se na megacrkve. Dvije tisuće godina organski razvijane liturgije koju nam daje Sveta Majka Crkva proglašeno je staromodnim, samo kako bi se zamijenilo marketinškim strategijama prenijetim iz evangeličkih crkava koje nisu starije ni od franšize „Ratovi zvijezda“.  I poput ovaca, mnogi u župama i gore spomenutim biskupijama su i više nego sretni to pratiti.

Srećom, postoji bolji način. Onaj koji se oslanja na tradiciju i obuhvaća liturgiju koja je nastajala dvije tisuće godina. Međutim, rješenje zahtijeva razinu poniznosti koja je toliko neobična, koliko je i puna vrlina.

Za početak, umjesto ove knjige:

Župnici i župna vijeća trebali bi čitati ovu:


 
Trebamo više svećenika koji su spremni učiti od Ratzingera, a ne od Ricka Warrena. Ako vaše župno pastoralno vijeće počne dijeliti kopije Rebuilta i počne pričati o novom rasporedu sjedenja u crkvi, kao i na stadionu, o caffe baovima i ako počnu dovoditi bendove za slavlja kako bi dosegnuli do izgubljenih, brzo ih poškropite svetom vodom i dajte im kopiju Duha liturgije. Postanite zagovornikom autentičnog shvaćanja liturgije u svojim župama.

Na kraju, podijelite ovaj video sa svima koji imaju „moderna“ rješenja za probleme koje smo sami stvorili. Kako o. Damien Cook iz crkve sv. Petra u videu kaže:
„Nekad mi se čini da mi danas mislimo da znamo dvostruko više od naših predaka.“

Obnova svetoga, obnova istine i ljepote u našim župama, obnova autentičnog katoličkog bogoštovlja će vratiti izgubljene. Ovaj video je pravi predložak kako obnoviti, a ne ponovno izgraditi župu. Liturgijski, ovo je antiteza strategije Rebuilta, opet u riječima o. Cooka:
„Misa u svoj svojoj slavi, sa svom tradicijom, bilo da se radi o kadu, pjevanju ili načinu dijeljenja pričesti ili ijednoj od tih stvari, sve su to bile dobre stvari, poticala je zvanja i odgajala svece… dakle te stvari nisu loše, pa zašto bismo ih onda izbacili kad su očito bile nešto lijepo što je pomagalo Crkvi u prošlim stoljećima…“


Uistinu, zašto ih izbaciti? To je pitanje za svakog biskupa, svećenika i župnog vijećnika koji vjernicima podmeće megacrkveni protestantizam.


//

Izvor: http://www.onepeterfive.com/dont-rebuild-parish-restore/

Usporedite ovu župu u videu, s gore spomenutom zajednicom Riječ Života (http://www.hrt.hr/enz/misa/). Mislim da je odgovor na pitanje čemu treba stremiti jedna prosječna katolička župa prilično jednostavan.