četvrtak, 27. studenoga 2014.

Okružnica Kongregacije za bogoštovlje i HILP

Prije nekoliko mjeseci donio sam djelomični prijevod Okružnice tadašnjeg prefekta Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu kardinala Cañizaresa Llovere (u međuvremenu imenovan nadbiskupom Valencije, naslijedio ga kard. R. Sarah) o pružanju znaka mira tijekom sv. Mise. Članak sam zaključio riječima "Bit će zanimljivo vidjeti koliko će ovo pismo imati utjecaja na sv. Mise u Hrvatskoj". Izuzetno mi je drago da mogu najaviti novi broj liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo (u izdanju Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK)  za 12. mjesec, koji kao svoju temu odabire upravo znak mira. Pod temom "Pričest i obred mira" list donosi cjeloviti prijevod Okružnice, te komentar urednika (fra Ante Crnčević, OFM) koji se bavi teološkom pozadinom samog znaka.
U brizi oko rasvjetljenja nekih nejasnoća i prevladavanja nekih zastranjenja u poimanju i obrednom oblikovanju pružanja mira Kongregacija za bogoštovlje uputila je svim Biskupskim konferencijama Okružnicu o obredu mira, koju u prijevodu donosimo u ovome broju našega lista. (Uvodna riječ, Živo vrelo 12/2014

Nadam se da će cjeloviti prijevod Okružnice potaknuti svećenike i laike da bolje prouče i shvate stvarni značaj pružanja i primanja znaka mira, kao i da izbjegnu loše pojave (u Okružnici su sve izrijekom pobrojane) koje se nažalost prečesto događaju pri pružanju mira.

Prilika je ovo da se osvrnem na sami list Živo vrelo, kao i na Institut koji ga izdaje. Institut je osnovan 1989. u skladu s koncilskom konstitucijom koja nalaže: »Vrlo je korisno da nadležna crkvena teritorijalna vlast... ustanovi liturgijsku komisiju..., a toj komisiji neka bude pri ruci, ako je moguće, neki institut liturgijskoga pastorala« (SC 44).
"Svrha je Instituta svestrano promicati liturgijski pastoral u duhu Konstitucije «Sacrosanctum Concilium» o liturgiji II. vatikanskoga sabora i ostalih dokumenata Svete Stolice o liturgiji te smjernica hrvatskih biskupa." (čl. 3.
Statuta). Koliko je uspješan sami procijenite.
Institut osim spomenutog lista, koji je vrlo koristan za svećenike, ali i za crkvene glazbenike i sve laike koji "aktivno" sudjeluju u sv. Misama u svojim župnim zajednicama, ima i svoju službenu web stranicu koja je također korisna i praktična; uz
dnevna čitanja, spomendane, boju liturgijskog ruha za pojedini dan i preporuke za pjevanje, donosi i gotovo cjelokupni sadržaj Živog vrela za trenutni mjesec, kao i arhivu u kojoj su dostupna brojna stara izdanja lista. Izuzetno je to korisno za sve nas koji se trudimo iz redovnog oblika Mise izbaciti svjetovne elemente i dati Euharistiji sjaj koji zaslužuje. Teško je to... Ali HILP nam tu pomaže, i to je, za mene, vrlo važno. Situacija s liturgijom u svijetu, kao i kod nas je takva kakva je, zato je svaki pokušaj za poboljšanjem liturgije u skladu s crkvenim propisima (čak i ako se nekima ne sviđaju) pohvalan. Zato rado preporučam svima da tu i tamo prolistaju Živo vrelo ili posjete internetske stranice spomenutog Instituta.

nedjelja, 9. studenoga 2014.

Crkva - hram

Kao djetetu, uvijek mi je bilo neobično, pa i smiješno, kada bi župnik nedjeljom čitao imena svetaca kojih se spominjemo u predstojećem tjednu. Uvijek bih se nasmijao na ime sv. Kuzme, ili sv. Perpetue i sv. Felicite. Nije mi bilo jasno, zašto moj župnik, u hrvatskoj župi, čita neobična imena meni nepoznatih ljudi, i zašto se njih uopće spominjemo. Kasnije, kako sam odrastao, shvatio sam što znači pojam "katolička", a tako sam shvatio i smisao spominjanja "stranih" svetaca. Crkva je katolička jer je sveopća, univerzalna, jer su ljudi iz svih plemena, naroda, puka i jezika, pozvani biti dijelom Mističnog Tijela Kristova i vjerodostojnim vjerskim životom zavrijediti vječni život s Gospodinom. Univerzalnost Crkve očituje se u vjernosti nasljedniku sv. Petra, Kristovom vikaru na zemlji.
Danas se spominjemo važnog događaja za Crkvu, posvete Lateranske bazilike. Na današnji dan, 9. studenog 327., posvećena je bazilika Svetog Spasitelja, sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Apostola u Lateranu, "glava i majka svih crkvi grada i svijeta". Taj naziv nosi jer je ona katedrala rimskog biskupa, pape. Taj događaj važan je zato i jer je Lateranska bazilika prva crkva posvećena nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu u Rimskom Carstvu. U njoj su vjernici, predvođeni papom, napokon mogli svjedočiti svoju vjeru bez straha od progona.
Lateranska bazilika

 
Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, zajednica Njegovih vjernika, ali za vršenje obreda potrebne su joj građevine. Za Svetu Misnu Žrtvu, primanje svetih sakramenata, molitvu, i davanje hvale i slave Bogu, potrebne su nam građevine - crkve. Crkve same po sebi trebaju jasno dati do znanja da se radi Božjem domu, o hramu. Zato je Lateranska bazilika veličanstvena, bogato ukrašena, s predivnim pročeljem, brojnim oltarima i umjetničkim prikazima Kristovog života, Marije i svetaca. Takve bi trebale biti sve crkve. Ne iste u arhitektonskom ili umjetničkom smislu, nego jasni znak da se radi o Božjem hramu u kojem se Nebesa spajaju sa zemljom. Crkva nije nekakav portal koji vodi u drugu dimenziju, ali ona je zbog onoga što se u njoj događa - sveta Misa, i zbog Onoga koji u njoj prebiva, najljepše mjesto na svijetu. I tako se prema njoj trebamo odnositi. To znači da građevina mora biti izgrađena i održavana kao sveto mjesto, a ne kao puki izraz kreativnosti i suvremenosti nekog arhitekta. To znači da sve što se u njoj događa mora biti sveto, da svaki čin i ponašanje moraju biti u skladu sa svetošću toga mjesta, a ne u skladu s trenutnom modom. Zato se, na kraju krajeva, crkve i posvećuju, jer nakon posvete one nisu više bilo kakva zgrada, već posvećeno mjesto Božje prisutnosti.
prema crkvi se moramo odnositi kao prema svetom mjestu (Što je na lijevoj slici sveto?)

Ne smijemo zaboraviti i da smo mi sami hram Duha Svetoga, posvećeni krštenjem kako bismo, Božjom milošću, mogli postati svetima. Brigom za ovaj dvostruki hram, duhovni i materijalni, jasno ćemo izraziti svoju spremnost za služenje Gospodinu, i svoju želju da u zajedništvu svih svetih baštinimo vječni život.

Dragi prijatelji, današnja proslava slavi uvijek aktualni misterij: naime da Bog želi u svijetu izgraditi duhovni hram, zajednicu koja mu se klanja u duhu i istini (usp. Iv 4,23-24). Ali taj nam blagdan doziva u pamet također važnost materijalnih građevina, u kojima se zajednice okupljaju da slave i hvale Boga. Svaka zajednica stoga ima dužnost brižno čuvati vlastita duhovna zdanja, koja sačinjavaju dragocjenu vjersku i povijesnu baštinu. Zazovimo stoga zagovor Presvete Marije, da nam pomogne postati, poput Nje, "Božji dom", živi hram njegove ljubavi 
Benedikt XVI., Angelus 9.11.2008. [1]


Ažuriranje 10.11. - jedan čitatelj je upozorio da sam stavio sliku druge bazilike, tako da sam sada promijenio i stavio sliku iz osobne galerije umjesto s interneta

subota, 25. listopada 2014.

Zakon postupnosti i hrvatski biskupi

Na nedavno završenoj biskupskoj Sinodi u Vatikanu, koja je (s pravom) izazvala mnogo zgražanja, a možda i straha, kod pravovjernih katolika, neki od liberalnih biskupa forsirali su tzv. zakon postupnosti kao metodu za pastoral obitelji. Biskupi Hrvatske Biskupske Konferencije, okupljeni na redovitom jesenskom zasjedanju, također su se dotakli istog zakona, ali na potpuno drugi način. U dokumentu nazvanom "Muško i žensko stvori ih" (Post 1, 27) govore o zakonu postupnosti kao o jednoj od taktika promicanja tzv. rodne ideologije, koja za cilj ima uništenje tradicionalnih obitelji, izjednačavanje istospolnih veza s brakom, i potpunu redefiniciju pojmova obitelj, brak, spol i rod.
 
No, što je zapravo taj zakon postupnosti?
Kao što i samo ime kaže, to je princip prema kojem bi Crkva trebala poticati ljude da se postupno, korak po korak, približe Bogu i njegovom planu za nas, umjesto da "skoče" odmah do njega. To zvuči logično, jer ljudi nisu savršeni, griješe i bore se kako bi postupno nadišli grijeh. Kao što rastemo u vjeri, tako rastemo i u primjeni vjere u našim životima. [0] No, glavni problem s tim zakonom je što je on "mutan", odnosno nije jasno definiran i njime se lako manipulira, što ćemo vidjeti, a o čemu je govorio i kardinal Burke. [1


Ovaj zakon nije novost, jer su već na Sinodi o obitelji 1980. neki biskupi o njemu govorili u kontekstu kontracepcije, odnosno da bi parovima koji koriste kontracepciju trebala biti omogućena sakramentalna ispovijed ako postupno prestanu koristiti kontracepciju. No u pobudnici "Familiaris Consortio" sv. Ivan Pavao II jasno je odgovorio na to:
I bračni su drugovi, u svome ćudorednom životu, pozvani da neumorno idu naprijed, podržavani iskrenom i djelotvornom željom da bolje spoznaju vrednote koje jamči i promiče božanski zakon, spremni da ih ispravno i velikodušno utjelove u svoje konkretne izbore. Ipak, oni ne mogu zakon promatrati kao neki puki ideal koji se ima postići u budućnosti već ga moraju promatrati kao zapovijed Krista Gospodina koji ih obvezuje da odvažno prevladaju teškoće. Zbog toga takozvani "zakon postupnosti" ili postupni put ne može se poistovjetiti s "postupnošću zakona", kao da bi postojali u božanskome zakonu stupnjevi i oblici različitih zapovijedi prilagođenih osobama i različnim prilikama. (Familiaris Consortio, 34) [2]
Papinsko vijeće za obitelj izdalo je 1997. godine vademecum  (knjižicu s uputama) za ispovjednike u kojem im daje upute o određenim važnim pitanjima. Između ostaloga piše:
Pastoralni "zakon postupnosti", kojeg se ne smije zamijeniti s postepenosti zakona jer bi to dovelo do umanjenja zahtjeva koje zakoni pred nas postavljaju, sastoji se od potrebe da se odlučno prekine s grijehom zajedno s progresivnim putem prema potpunom ujedinjenju s Božjom voljom i njegovim zahtjevima proizašlim iz ljubavi.
(Vademecum za ispovjednike, 9) [
3]
Vidimo da zakon postupnosti sam po sebi nije pogrešan, međutim jako lako se njime manipulira, što smo vidjeli i na ovogodišnjoj sinodi, odnosno u dokumentu Relatio post disceptationem, koji je izazvao brojne kritike [4, 5] a već za sobom povlači i negativne posljedice [6].
U spomenutom Relatiu, zakon postupnosti spominje se u čak četiri broja (13, 14, 17, 47), no svakako je najvažniji broj 47, koji pod izlikom zakona postupnosti govori o "većem otvaranju pod vrlo preciznim uvjetima" prema pristupanju sv. pričesti i sv. ispovijedi onima koji su rastavljeni i ponovno civilno vjenčani.
Što se tiče mogućnosti pristupanja sakramentima Ispovijedi i Euharistije, neki su se izjasnili u korist trenutnim propisima zbog njihove teološke utemeljenosti, dok su drugi bili za veće otvaranje pod vrlo preciznim uvjetima kad se bavimo situacijama koje se ne mogu razriješiti bez stvaranja novih nepravdi i patnji. Za neke, sudjelovanje u tim sakramentima moglo bi se dogoditi ukoliko bude prethođeno pokorničkim putem – pod odgovornošću dijecezanskog biskupa - , i s jasnim potezima u korist djece. To ne bi bila opća mogućnost, nego plod rasuđivanja svakog pojedinog slučaja, prema zakonu postupnosti, koji uzima u obzir razliku između stanja grijeha, stanja milosti i okolnosti koje ju umanjuju.  (Relatio post disceptationem, 47) [7]

Jasno je kako se radi o velikoj razlici između shvaćanja zakona postupnosti u gornjim citatima i u ovom shvaćanju u Relatiu. Naime, ovakvo shvaćanje ne predviđa odlučni raskid s grijehom, nego potpuno suprotno, prihvaćanje tog grijeha "pod određenim okolnostima", iako je sasvim jasno da grijeh ne može nikako biti prihvatljiv, ni u kojem slučaju. Tu se radi upravo o "postupnosti zakona" o kojoj je govorio sv. Ivan Pavao II, odnosno o prilagođavanju Božjega zakona pojedinim slučajevima.

Iako Relatio nije dokument Učiteljstva, izazvao je brojne negativne posljedice, jer su ga, naravno, svi sekularni mediji proglasili službenim stavom Crkve. U završnom dokumentu sinode, zakon postupnosti se uopće ne spominje. [8]

No, zakon postupnosti spominju hrvatski biskupi u dokumentu "Muško i žensko stvori ih", koji se bavi problemom rodne ideologije. Oni ga spominju u sasvim drugom kontekstu:
Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje. Sljedeći je korak, koji se danas tek "potiho" najavljuje, rastakanje, odnosno nestanak tradicionalnoga poimanja braka i obitelji. S tim se ciljem poduzimaju različite inicijative kojima je cilj odvojiti djecu od njihovih obitelji i od utjecaja obiteljskoga odgoja. Tako se želi u procesu odrastanja djece oslabiti i onemogućiti prirodnu identifikaciju s majkom i ocem koja je vrlo važna za oblikovanje muškoga, odnosno ženskoga identiteta. (Muško i žensko stvori ih, 3.1) [9]
Ovaj paragraf nalazi se u poglavlju nazvanom "Taktike rodne ideologije". Zanimljivo, zar ne? Liberalni biskupi, mnogi od kojih su bliski papi Franji, zalažu se za primjenu zakona postupnosti (ili bolje rečeno, za iskrivljavanje istog), dok hrvatski biskupi taj isti zakon nazivaju taktikom rodne ideologije, koja se u apsolutno svakom svojem dijelu protivi katoličkom nauku i Božjoj istini. Biskupi dalje nastavljaju:
S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom "lingvističkoga inženjeringa" s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi "majka", "otac", "supružnici" riječima "roditelj 1", "roditelj 2", "partner A", "partner B" ili "C"... Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. (...) (Muško i žensko stvori ih, 3.2)
Opet nešto što je spominjano na sinodi, jezik. Neki od biskupa pozivali su na ublažavanje Crkvene retorike prema određenim pojavama u društvu, tako su npr. tražili da se o preljubničkim vezama (kako ih je sam Krist nazvao Mk 10, 11-12), istospolnim vezama, vanbračnim zajednicama i svem drugom što nije sakramentalni brak govori blažim jezikom. Kao da se za grijeh može koristiti neki drugi pojam... Tako i pobornici rodne ideologije traže rastakanje pojmova, a i jedno i drugo ima istu posljedicu - potpuni gubitak istine o obitelji, braku, muškarcu i ženi.

Jutarnji list jučer je objavio kako su hrvatski biskupi uglavnom protiv liberalnih prijedloga
pape Franje. [10] (tu ću se ograditi, jer iskreno, papine prijedloge nismo baš čuli, samo pozivanje na njegove riječi). Oni su se, svjesno ili ne, ogradili od brojnih liberalnih zahtjeva istaknutih na Sinodi (a još više izvan nje u medijima). Čini se da su uočili da zamagljivanje Božjeg zakona o braku i obitelji vodi u propast, dok neki drugi to i dalje traže. [11] Možemo se nadati, i moliti da to uoče i svi ostali biskupi.

ponedjeljak, 22. rujna 2014.

Ponovna izgradnja, ili obnova župe?


U Americi je osnovan pokret  „The Amazing Parish“ (nevjerojatna župa), koji ima cilj „pružiti župnicima i vođama župe resurse kojima bi pokrenuli uspješan župni život“. Zgodno, završio sam s prijevodom dan nakon što je na HTV-u bio prijenos „bogoslužja“ zajednice Riječ Života.
Brian Williams piše za Onepeterfive.com o tom pokretu i problemima koje on donosi. Posebno ističe to da je konferencija Amazing parish održana u Denveru naglasila važnost knjige Rebuilt: Awakening the Faithful, Reaching the Lost, and Making Church Matter (Ponovno izgrađena: Buđenje vjernih, dosezanje izgubljenih i pravljenje Crkve važnom) koju je napisao o. Michael White, a koji u njoj piše o „vikend iskustvu“, posebnom pristupu nedjeljnjoj liturgiji. O. White je dugogodišnji pastor u Crkvi Rođenja u Timoniumu, Maryland.

//

Ukratko, oni koji stoje iza ovog pokreta stvorili su biznis u promicanju savjetničke strategije obnove Katoličkih župa u duhu megacrkava (protestantske crkve koje imaju više od 2000 posjetitelja tjedno, najčešće karizmatske). „Uspjeh“ takvih crkvi se mjeri u posjećenosti i u doprinosima koje posjetitelji daju. To je moderni način „međunarodnog rasta crkve“, inspiriran konzumerizmom. I to je vizija koju pokret „Rebuilt“ ima za Katolike.

No, najuznemirujući je rastući broj župa, pa čak i cijelih biskupija koje padaju na taj model. Iako je knjiga izašla tek lani, gotovo odmah je prihvaćena, bez pitanja, kao prava metoda koja će popraviti pad posjećenosti u američkim crkvama.

Nekoliko biskupija u SAD-u (Worcester, Atlanta, Joliet) održale su cjelodnevne radionice za župnike samo u svrhu proučavanja ove metode i načina implementacije ovog „megachurch“ mentaliteta u katoličkim župama. Više od 200 predstavnika raznih župa biskupije Atlanta posjetilo je Rebuilt radionicu prošle veljače. Iz biskupijskog glasila:
„Kako bi se borili protiv ostalih nedjeljnjih aktivnosti, župljani župe Rođenja morali su razviti drugu strategiju – postaviti prioritet na vikend iskustvo. Fokusirali su se na liturgiju – glazbu, poruku i službenike.
„Ljudi dolaze u crkvu radi iskustva“, rekao je Corcoran. „Ako im je dosadno i imaju loše iskustvo nedjeljom, kako možemo očekivati da će se vratiti po išta drugo što im nudimo? Tu moramo dati sve od sebe.“


Corcoran i otac White započeli su s glazbom, koju je Corcoran nazvao „vodom na kojoj iskustvo jedri“. 
U župi su naučili da im ne treba glazbeni program nego glazba koja je sama po sebi štovanje i glabenici koji su voditelji tog štovanja (worship leaders…).“
Naravno, ovakvo viđenje liturgijske glazbe protivno je Crkvenoj obnovi iz 20. stoljeća, posebice važnom položaju gregorijanskog korala u Misi, što ističe i sv. Pio X (Tra le Sollecitudini, 1903 kao i 2. vatikanski koncil (SC 116).

Megacrkvena vizija Katolicizma je neprihvatljiva zbog njenog potpunog okreta prema evangeličkom Protestantizmu kao rješenju pada posjećenosti Misa: „Bez isprika, a kasnije i bez srama, postali smo učenicima uspješnih, rastućih crkvi. Više od ostalog, proučavali smo evangeličke protestante, koji više ili manje kontroliraju tržište izazvanog rasta posjećenosti u Americi. Sedamdeset i pet posto Katolika koji su prešli u Protestante izabralo je evangeličke crkve, pa je to izgledalo kao dobro mjesto za početak…“ (Rebuilt, str. 30)

Nažalost, autori nisu povezali desakralizaciju Mise s velikim egzodusom vjernika. Identitet Katolicizma je izgubljen, a podupiratelji Rebuilt-a ga uopće ne prepoznaju. Ne priznaju da je Misa od nečeg lijepog i svetog prešla u nešto što je često svjetovno i banalno. Lijepa liturgija koja se stoljećima prenosila postala je laboratorij za inovatore koji svoju inovativnost žele silom unijeti u Misu. Poniznost potrebna kako bismo se približili Bogu kada dolazimo na Misu strana je onima koji jedino sebe vide kao rješenje, a ne uspijevaju shvatiti da su oni zapravo problem.
Znamo da je prema Gallupovoj anketi iz 1965. 65% katolika išlo na Misu jednom tjedno. Do 2013. taj broj pao je na ispod 20%. Ne bismo li se trebali pitati što je tomu uzrok? Ili, zašto tako mnogo katolika Svetu Misnu Žrtvu – najveću molitvu Crkve i onaj trenutak u tjednu u kojem susrećemo Gospodina u sv. Pričesti – smatra nebitnom za svoje živote i nepotrebnom za svoje spasenje? Na to pitanje nećemo odgovoriti proučavanjem evangeličkih megacrkava koje odbijaju Svetu Misu kao stvarnu žrtvu i ne priznaju stvarnu pristunost Gospodina u Euharistiji.

Ako kao Katolici želimo izgraditi „nevjerojatne župe“, trebamo započeti s liturgijom umjesto da se okrenemo poslovnim modelima i evangeličkim udžbenicima za upute. U suprotnosti s time je uloga liturgije u obnovi župe kako ju vidi tim Rebuilt-a:
„Crkva je formirana i raste kroz Euharistiju, i zreli Katolici razumiju što daju i što se njima daje u Euharistiji. Ali, budimo iskreni. Mnogi koji danas dolaze u crkve ne shvaćaju Euharistiju i jednostavno nisu u nju uključeni. I svi „kulturni“ katolici u našem društvu, koji uopće ne dolaze,  potpuno su napustili Euharistiju. Okrenuli su se od Crkve, i bez obzira koliko je lijepa ili pobožna Euharistija koju slavimo…oni se ne vraćaju.“ (Rebuilt, str. 92)

Problem s ovim zaključkom je da autori Rebuilta ne znaju hoće li lijepa i pobožna liturgija vratiti ljude u Crkvu jer je tako malo Katolika ikada uistinu to iskusilo u svojim župama.
Da budemo jasni: ne odbacujem ideju knjige koja traži načine kako poboljšati strukturu župe, kako podupirati svećenike ili dopirati dalje raznim programima. Moguće je da bude uspjeha u doticanju nekih od odbjeglih vjernika, nekim od ovih metoda. Međutim, kad Sveta Misna Žrtva postane mjesto za inovacije i eksperimente kao jedan od načina da se ostvari taj cilj, moramo oglasiti uzbunu. Nakon desetljeća desakralizirane liturgije, ugledati se na protestantske megacrkve znači u potpunosti izbjeći shvaćanje koliko smo tu crkvenu ranu nanijeli sami sebi.

Nema boljeg odgovora zbunjenosti nastaloj trenutnim pokretima nego procjena koju je napravio bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje, kardinal Malcolm Ranjith. Govoreći o osiromašenim i banalnim liturgijama koje su „vikend iskustvo“ za previše katolika, kardinal je rekao:
„Pravoslavne crkve i crkve istoka još uvijek drže svoje liturgije na mističan način: koralnim pjevanjem, jezikom koji nije narodni, kadom… Nakon reformi Koncila, nekada ne zbog onih koji su ih donijeli nego zbog pojedinaca koji su uzeli stvari u svoje ruke, Crkva je posupno izgubila taj mistični element, element skrivenog. I zbog toga naši ljudi liturgiju, naš molitveni život smatraju… dosadnim.“

O. White i oni koji ga podržavaju u njegovom pokretu Rebuilt, odlučili su ignorirati liturgijsku baštinu, obnova koje je bio jedan od glavnih fokusa Benediktova pontifikata, i umjesto toga usredotočili su se na megacrkve. Dvije tisuće godina organski razvijane liturgije koju nam daje Sveta Majka Crkva proglašeno je staromodnim, samo kako bi se zamijenilo marketinškim strategijama prenijetim iz evangeličkih crkava koje nisu starije ni od franšize „Ratovi zvijezda“.  I poput ovaca, mnogi u župama i gore spomenutim biskupijama su i više nego sretni to pratiti.

Srećom, postoji bolji način. Onaj koji se oslanja na tradiciju i obuhvaća liturgiju koja je nastajala dvije tisuće godina. Međutim, rješenje zahtijeva razinu poniznosti koja je toliko neobična, koliko je i puna vrlina.

Za početak, umjesto ove knjige:

Župnici i župna vijeća trebali bi čitati ovu:


 
Trebamo više svećenika koji su spremni učiti od Ratzingera, a ne od Ricka Warrena. Ako vaše župno pastoralno vijeće počne dijeliti kopije Rebuilta i počne pričati o novom rasporedu sjedenja u crkvi, kao i na stadionu, o caffe baovima i ako počnu dovoditi bendove za slavlja kako bi dosegnuli do izgubljenih, brzo ih poškropite svetom vodom i dajte im kopiju Duha liturgije. Postanite zagovornikom autentičnog shvaćanja liturgije u svojim župama.

Na kraju, podijelite ovaj video sa svima koji imaju „moderna“ rješenja za probleme koje smo sami stvorili. Kako o. Damien Cook iz crkve sv. Petra u videu kaže:
„Nekad mi se čini da mi danas mislimo da znamo dvostruko više od naših predaka.“

Obnova svetoga, obnova istine i ljepote u našim župama, obnova autentičnog katoličkog bogoštovlja će vratiti izgubljene. Ovaj video je pravi predložak kako obnoviti, a ne ponovno izgraditi župu. Liturgijski, ovo je antiteza strategije Rebuilta, opet u riječima o. Cooka:
„Misa u svoj svojoj slavi, sa svom tradicijom, bilo da se radi o kadu, pjevanju ili načinu dijeljenja pričesti ili ijednoj od tih stvari, sve su to bile dobre stvari, poticala je zvanja i odgajala svece… dakle te stvari nisu loše, pa zašto bismo ih onda izbacili kad su očito bile nešto lijepo što je pomagalo Crkvi u prošlim stoljećima…“


Uistinu, zašto ih izbaciti? To je pitanje za svakog biskupa, svećenika i župnog vijećnika koji vjernicima podmeće megacrkveni protestantizam.


//

Izvor: http://www.onepeterfive.com/dont-rebuild-parish-restore/

Usporedite ovu župu u videu, s gore spomenutom zajednicom Riječ Života (http://www.hrt.hr/enz/misa/). Mislim da je odgovor na pitanje čemu treba stremiti jedna prosječna katolička župa prilično jednostavan.

subota, 2. kolovoza 2014.

Upute kongregacije za bogoštovlje o pravilnom pružanju znaka mira

Nakon devet godina proučavanja i razmatranja, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata poslala je kružno pismo svim biskupima svijeta o tome da će znak mira ostati u kanonu mise na istom mjestu kao i do sada, javlja Catholic News Service.

Kongregacija javlja da "ukoliko se predviđa da se pružanje znaka mira neće odviti prikladno, može se ispustiti. Ali kad se odvija, pružanje znaka mira mora biti činjeno s poštovanjem i dostojanstveno jer to nije liturgijski oblik pozdrava "dobro jutro" nego svjedočenje kršćanskog uvjerenja da je pravi mir dar Kristove smrti i uskrsnuća."

Pismo je odobrio papa Franjo, a za sada je objavljeno samo na španjolskom jeziku na web stranici Španjolske biskupske konferencije.


 

Ovdje donosim slobodni prijevod vijesti s CNS-a, budući da pismo nije dostupno u potpunosti na engleskom ili hrvatskom, već samo u dijelovima u toj vijesti:

2005 godine, članovi Biskupske sinode o Euharistiji zaprimili su službeni upit treba li znak mira biti premješten na neki drugi, prikladniji dio Mise, na primjer nakon molitve vjernih, a prije prinosa darova.

Kardinal Llovera, prefekt, i nadbiskup Roche, tajnik rekli su kako je papa Benedikt XVI. zatražio da kongregacija razmotri to pitanje, a 2008. je poslan upit biskupima svijeta.

Nakon daljnjeg razmatranja, zaključeno je da je prikladno da znak mira ostane na tradicionalnom mjestu i Rimskoj liturgiji te da se ne rade strukturne promjene Misala.

Međutim, to ne isključuje potrebu za novim naporima da se objasni važnost znaka mira kako bi ga vjernici mogli razumjeti i u njemu ispravno sudjelovati.

Kongregacija je pitala biskupe da vide je li vrijeme da se nađe "prikladnija gesta" koja bi zamijenila "poznatu svjetovnu gestu pozdravljanja" (tj. rukovanje).

Kongregacija navodi da biskupi trebaju učiniti SVE ŠTO JE POTREBNO da se izbjegnu "zlostavljanja" poput ovih:

- uvođenje "pjesme za mir" što je nepostojeće u Rimskom obredu

- kretanje vjernika s njihovih mjesta kako bi s drugima razmijenili znak mira

- odlazak svećenika od oltara kako bi pružio znak mira vjernicima

- korištenje znaka mira na Božić, Uskrs, na krštenjima, vjenčanjima, ređenjima i pogrebima kako bi se izrazila čestitka ili sućut.
Krist je naš mir, božanski mir, najavljen od proroka i anđela, donesen u svijet Njegovim pashalnim misterijem. Taj mir Uskrsloga je zazvan, propovijedan i širen slavljenjem sv. Mise, kad obična ljudska gesta biva uzdignuta u domenu svetoga.

Pismo dalje navodi da se u nekim katoličkim liturgijskim tradicijama pružanje znaka mira odvija kao odgovor Isusovoj pobudnici (Mt 5: 23-24). Ali u Latinskom obredu znak mira dolazi nakon pretvorbe jer se odnosi na "pashalni poljubac" uskrslog Krista prisutnog na oltaru. Dolazi neposredno prije lomljenja kruha tijekom kojeg molimo Janje Božje da nam da svoj mir".

Kraj pisma

 

Bit će zanimljivo vidjeti koliko će ovo pismo imati utjecaja na sv. Mise u Hrvatskoj, s obzirom da redovito imam priliku vidjeti sve one gore pobrojane "abuzuse". No, pitanje i koliko ovakve sitne promjene mogu utjecati na opću situaciju s nepoštovanjem i zlostavljanjem svetoga u Misi.


utorak, 8. srpnja 2014.

Duhovita potraga za poštovanjem


"Sierra Nevada – Više od pedeset tragatelja pretraživalo je jučer podnožje Sierra Nevade, tražeći nestalo poštovanje na sv. Misi u crkvi sv. Margarete Marije Alacouque.
Poštovanje se trebalo pojaviti na sv. Misi u 9 sati, ali već dva sata nakon završetka Mise, započela je potraga helikopterima uz pomoć Nacionalne garde, koja je tražila bilo kakav znak poštovanja.

Čak i koristeći termalnu infracrvenu tehnologiju, tragatelji nisu uspjeli pronaći nikakav trag o trenutnom prebivalištu poštovanja koje se očekivalo na Misi. Glasnogovornica crkve sv. Margarete Marije Alacouque, Dana Whitmore, rekla je danas EOTT-u da je nekoliko župljana pod istragom nakon što su viđeni kako iz crkve nakon sv. Mise izlaze noseći kratke hlače i japanke.
„Ne možemo otkriti imena onih koji su trenutno na ispitivanju“, rekla je Whitmore okupljenim novinarima. „Ali možemo reći da su predstavnici biskupije razgovarali sa župnikom o. Nevilleom Mayfieldom o tome zašto je njegovim ministrantima i ministranticama dozvoljeno žvakati žvakaće gume tijekom Pretvorbe .“

Devet tragačkih ekipa na terenu, sačinjenih od članova Svećeničkog Bratstva sv. Petra poslano je kasnije u potragu za nestalim poštovanjem. Usmjerili su se na područje unutar i oko klupa u crkvi, kao i na Svetohranište.

Ne traga se samo za poštovanjem. U drugom dijelu Sierra Nevade, započela je u Katoličkoj crkvi svetog Mateja potraga za svečanosti i pobožnosti."

 
Gornji članak dolazi iz pera satiričkog portala „Eye of the Tiber“, koji na humorističan i dovitljiv način komentiraju događaje i stanje u Crkvi.  Za sebe kažu da su, od osnutka, prvi objavili odluku pape Franje da preuzme noćnu smjenu u McDonald'su kako bi pomogao siromašnima te kako su prvi saznali da američka organizacija „American Atheists“ tuži državu i traži da se iz abecede izbave slova „G“, „O“, i „D“.

Kako i samo ime kaže, radi se o satiričkom portalu, što je vidljivo iz svake objave. Jedino što ponekad vijesti osim smijeha izazovu i žalost jer su ipak inspirirane stvarnim događajima…

 

srijeda, 4. lipnja 2014.

Kratki film o Benediktu XVI.

Nedavno sam nabasao na youtube-u na ovaj kratki film s početka Benediktova pontifikata. Film prikazuje kako izgleda život u Vatikanu za njegove stanovnike, od kuhara i Švicaraca do kardinala i pape. Zanimljiv film, iako sam ga možda malo prekasno pronašao. Posebno je zanimljivo vidjeti pred kraj filma kako je izgledao uobičajeni dan pape Benedikta.

POGLEDAJTE OVDJE


četvrtak, 8. svibnja 2014.

O autoru i blogu

Dulje vrijeme razmišljao sam o otvaranju bloga, nakon praćenja i povremenog komentiranja na domaćim (Hrv. katolička blogosfera) i stranim blogovima. Danas sam se napokon i odlučio to učiniti. Prvi je razlog za otvaranje ovog bloga,  to što imam potrebu negdje zapisati neka od svojih razmišljanja, a drugi je da želim čuti i tuđa mišljenja o tim pitanjim, što blog oboje povezuje. A najvažniji razlog je samo ime ovog bloga, citat preuzet iz 4. poglavlja druge poslanice Timoteju:
"1 Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: 2 propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. 3Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4 od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. 5 Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!"
Propovijedati upornošću i strpljivošću je teško, posebno u vremenu u kojem ljudi ne podnose zdrava nauka i priklanjaju se bajkama. Teško da moj blog može puno toga promijeniti, ali ako ništa drugo, vjerujem da će mi pisanje pomoći u oblikovanju svojih misli, a time i promijeni sebe na bolje.

S obzirom da me zanima širok raspon raznih tema, o raznome ću i pisati, prvenstveno vezano uz Crkvu, teologiju, liturgiju, ali i povremeno možda i o politici i drugim temama. Objavljivat ću i citate iz djela koje čitam, komentare te prijevode. O redovitosti objavljivanja neću ni razmišljati, jer teško da bih ju mogao ostvariti.

Ukratko o meni. Radoznali zagrebački student koji je napokon otvorio svoj dugoželjeni blog. Kao što napisah gore, zanima me štošta. Studiram na tehničkom fakultetu, bavim se glazbom, samoprozvani sam teolog, a ni politika mi nije strana. Rođen i odrastao u domoljubnoj katoličkoj obitelji, kojoj domoljublje i vjera nisu samo puki izraz poštovanja tradicije, nego i modus vivendi.

Za kraj, molim za zagovor sv. Augustina i sv. Ivana Evanđelista, mog osobnog zaštitnika, da Gospodin blagoslovi ovaj moj blog i da ono što ću na njemu pisati bude dobro i korisno meni i čitateljima.